Vojnić u Morejskom ratu: odlazak, povratak i raseljavanje starih vojnićkih obitelji
Vojnić u Morejskom ratu: odlazak, povratak i raseljavanje starih vojnićkih obitelji
Povijest Vojnića krajem 17. stoljeća obilježena je jednim od najvećih demografskih i političkih preokreta u povijesti Cetinske krajine. Stanovništvo koje je generacijama živjelo pod osmanskom vlašću našlo se tijekom Morejskog rata između Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike. Dio starosjedilačkog stanovništva napustio je svoja sela i prešao na mletačku stranu, nakon čega je privremeno preseljen daleko od Cetine. Dio tih obitelji kasnije se vratio u stari zavičaj, dok je dio trajno ostao u novim naseljima.
Upravo zahvaljujući tim migracijama danas je moguće povezati pojedine obitelji zabilježene na širem području Skradina, Nadina i Ravnih kotara sa starim stanovništvom Vojnića.
Povjesničar Marko Rimac u radu Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine rekonstruira taj proces usporedbom osmanskih izvora, mletačkih katastara i popisa stanovništva.
Vojnić prije velikog rata
Prije mletačkog osvajanja Cetinske krajine Vojnić je pripadao Osmanskom Carstvu. U osmanskim izvorima selo se pojavljuje pod imenom Dobro Polje, a njegovo se stanovništvo može pratiti barem od 16. stoljeća.
Godine 1550. ondje su zabilježene 23 vlaške kuće, a na čelu zajednice nalazio se knez Mihovil, sin Radoja Vojihnića. Pedesetak godina poslije, u osmanskom defteru iz 1604. godine, ponovno se vidi kontinuitet stanovništva i zemljišnih posjeda. Broj baština tada je narastao na 31.
To je važno jer pokazuje da Vojnić u trenutku izbijanja velikih ratova krajem 17. stoljeća nije bio novonastalo naselje. Imao je staro stanovništvo, vlastitu zemljišnu organizaciju i baštine čiji su se obrisi održali čak i nakon promjene državne vlasti.
Morejski rat i prelazak stanovništva na mletačku stranu
Veliki preokret dogodio se početkom Morejskog rata, kada je dio stanovništva osmanske Dalmacije pristao uz Mletačku Republiku.
Marko Rimac navodi da je starosjedilačko stanovništvo Cetine i Zagore prešlo na mletačku stranu pod vodstvom Matija Nakića i Cvitka Perajice, koji se u izvorima pojavljuju kao harambaše, odnosno serdari.
Radilo se o velikoj skupini stanovništva. Prema podacima koje prenosi Rimac, Nakić i Perajica prešli su na mletačku stranu sa 700 porodica. Na drugom mjestu, u kontekstu preseljavanja prema Nadinu i Ravnim kotarima, navodi se približno 3000 duša.
Za stanovnike Vojnića taj je događaj posebno važan jer su među ljudima koji su napustili osmansko područje bili pripadnici starih vojnićkih rodova.
Od Labina i Boraje do Skradina i Nadina
Prelaskom na mletačku stranu stanovništvo nije odmah ostalo u blizini svojih starih sela.
U početku su bili sklonjeni na području Labina i Boraje. Međutim, do Mlečana su stigle informacije da Osmanlije pokušavaju potkupljivanjem nagovoriti stanovništvo da se vrati na njihov teritorij.
Zbog toga je stanovništvo premješteno dalje od stare granice, na područje oko Skradina i Nadina, odnosno dijelom u Ravne kotare.
To privremeno preseljenje pokazalo se izuzetno važnim za proučavanje povijesti Vojnića. Sačuvan je vrijedan popis ljudi na području Skradinske i Šibenske biskupije u kojem se pojavljuje čitav niz prezimena koja će se poslije ponovno nalaziti u Vojniću.
Osam obitelji koje se vrlo vjerojatno mogu povezati s Vojnićem
Rimac kao posebno uvjerljiv primjer izdvaja popis ljudi u barjaku Marka Vlastelice u Dazlini. U njemu je čak osam porodica koje su, prema njegovoj procjeni, vrlo vjerojatno bile iz Vojnića.
- Vid Čulinović
- Petar Ledenković
- Cvitko Nakić
- Ilija Nakić
- Martin Nakić
- Mijo Nakić
- Grgo Vudragović
- Šimun Zec
Ovaj je popis posebno vrijedan jer omogućuje praćenje konkretnih ljudi i rodova tijekom ratnih migracija. Ista ili odgovarajuća prezimena ponovno se pojavljuju u Vojniću nakon povratka dijela stanovništva.
Još vojnićkih prezimena među preseljenim stanovništvom
Osam navedenih obitelji nisu jedine koje Rimac povezuje sa starim Vojnićem.
U drugim barjacima pojavljuju se brojna prezimena koja se poslije ponovno nalaze u Vojniću. Autor zbog toga smatra vjerojatnim da je i kod njih riječ o starosjedilačkom stanovništvu.
Među njima navodi prezimena Ledenković, Terzija, Vudrag, Mamić, Maleš, Jurković, Ljubičić, Strizirep, Bajić i Bile, pri čemu bi Bile možda mogli biti kasniji vojnićki Bilonići.
Za neke osobe moguće je utvrditi i gdje su tada bile smještene. Grgo Vudragović spominje se u barjaku Marka Klarića u Banjevcima. Jure Mame i Ivan Mame nalazili su se u barjaku Marka Klarića u Velimu. Mate Maleš spominje se u barjaku Mije Tutića na području Velima, dok se Pavao Jurković nalazio u barjaku Luke Živkovića.
Zanimljivo je da Rimac napominje kako se u tim popisima ne spominju Bašići, premda su drugdje na području Cetine bili starosjedioci.
Posebna uloga roda Nakić
Među starim vojnićkim stanovništvom posebno mjesto zauzimaju Nakići.
Rimac navodi da su Nakići bili grana plemena Vojnić te da se zbog toga u izvorima pojavljuju pod oba prezimena. Budući da su barem od prve polovice 16. stoljeća davali kneza džemata, odnosno sela, ne čudi što se pojavljuju i pod prezimenom Knezović.
Autor također smatra vrlo vjerojatnim da je prezime Žaper nastalo od prezimena Nakić.
Upravo je pripadnik toga roda, Matija Nakić, zajedno s Cvitkom Perajicom predvodio veliki prelazak starosjedilačkog stanovništva Cetine i Zagore na mletačku stranu.
Što su Mlečani obećali Nakiću i njegovim ljudima?
Prelazak tako velikog broja ljudi na mletačku stranu nije bio samo spontano ratno izbjeglištvo. Prema izvorima koje koristi Rimac, prijelaz skupine Nakića i Perajice bio je dogovoren uz niz uvjeta koji su tom stanovništvu osiguravali povlašten položaj u odnosu na kasnije doseljenike.
Mlečani su im osigurali zadržavanje posjeda koje su zakonito držali pod Osmanlijama. Bili su oslobođeni služenja na galijama i drugih rabota.
Samom serdaru Nakiću osiguran je prostrani zemljišni posjed, mjesečna plaća u zlatu, mjesečna količina baškota i druge pogodnosti.
Prelazak Nakića i Perajice sa 700 porodica bio je značajan poticaj mletačkom vojnom napredovanju u Dalmaciji.
Nisu se svi vratili u Vojnić
Nakon što se ratna situacija promijenila i Cetinska krajina došla pod mletačku vlast, stanovništvu se otvorila mogućnost povratka u stari zavičaj. Međutim, nisu se svi vratili.
Dio stanovništva dugo se zadržao u Ravnim kotarima i okolici Skradina. Na odluku o ostanku sasvim je sigurno utjecala mogućnost dobivanja kvalitetne zemlje u tim krajevima.
Rimac navodi da je brojna skupina tih naseljenika ostala primjerice u Banjevcima, Radošinovcima, oko Nadina i na drugim mjestima.
Tako su ratne migracije stvorile trajne ogranke pojedinih cetinskih i vojnićkih rodova izvan njihova staroga zavičaja.
Dio stanovništva vraća se u Cetinu i Vojnić
Istodobno postoje vrlo snažni pokazatelji da se velik dio stanovništva ipak vratio.
Rimac uspoređuje broj stanovnika zabilježen 1692. godine u popisu Ninske biskupije s brojem stanovnika koji se pojavljuje 1706. godine u mletačkom katastru. Broj stanovnika 1692. bio je znatno veći.
Autor tu razliku objašnjava upravo povratkom dijela toga stanovništva natrag u Cetinu i Zagoru.
Povratak je moguće pratiti i preko prezimena. Rodovi koji se tijekom ratnog razdoblja pojavljuju na području Ravnih kotara, Skradina i okolnih mjesta poslije se ponovno mogu pronaći u Vojniću, Dicmu, Zagori i drugim dijelovima Cetinske krajine.
Povratnici su sačuvali stare posjede
Povratak nije značio stvaranje potpuno novoga sela niti potpuno novu podjelu zemljišta.
To je jedan od najvažnijih zaključaka Rimčeva istraživanja. Znatnom dijelu povratničkog stanovništva uspjeli su se sačuvati integralni posjedi iz osmanskog vremena.
Upravo zbog toga mletački katastar početkom 18. stoljeća još uvijek pokazuje zemljišnu strukturu koja je postojala prije Morejskog rata i prije dolaska mletačke vlasti.
Mletačke vlasti nakon rata dale su premjeriti zemljište na području Nove stečevine. Premjeravanje je trajalo od 1702. do 1711. godine. Prvi katastar uglavnom je evidentirao zatečeno stanje na terenu, umjesto da potpuno izmijeni dotadašnju posjedovnu strukturu.
Istodobno u Vojnić dolaze Rakićani
Povratak starih vojnićkih obitelji samo je jedan dio velikih demografskih promjena.
Tijekom mletačkog osvajanja Nove stečevine došlo je do gotovo potpune izmjene stanovništva Cetinske krajine. Rimac navodi procjenu prema kojoj je Cetinska krajina primila između 90 i 95 posto novog stanovništva, ali naglašava da starosjedilačko stanovništvo nije potpuno nestalo.
Na području samoga Vojnića taj se proces može posebno dobro pratiti.
Uz starosjedilački dio Vojnića formiran je novi barjak za doseljenike – barjak harambaše Petra Šipića, odnosno budući Rakićani.
Rakićani su se na područje Vojnića vjerojatno doselili u sklopu ramskog zbjega, a Rimac smatra da su po svoj prilici potjecali iz Rakitna i okolice u Hercegovačkom sandžaku.
Za njihovo naseljavanje izdvojen je jugoistočni dio dotadašnjeg Vojnića. Od njega je formiran poseban Šipićev barjak, koji je poslije postao poznat kao Rakićani.
Starosjedioci i doseljenici živjeli su jedni uz druge
Početkom 18. stoljeća tako su na prostoru nekadašnjeg jedinstvenog Vojnića postojale dvije osnovne zajednice: uglavnom starosjedilački Jurčevićev barjak i pretežno doseljenički Šipićev barjak – Rakićani.
Ipak, ta podjela nije bila apsolutna.
Prema prezimenima, Rimac zaključuje da je dio Rakićana, odnosno Hercegovaca, bio smješten i u Jurčevićevu barjaku. S druge strane, u Šipićevu barjaku nalazio se i barem jedan sigurni starosjedilac – Petar Jurković.
Promjena vlasti stoga nije jednostavno podijelila stanovništvo na staro i novo. Nastala je složena zajednica sastavljena od povratnika, starosjedilaca i novih doseljenika.
Četiri kuće Nakića u Vojniću 1705. godine
Unatoč svim migracijama, starosjedilački element u Vojniću nije nestao.
Za rod Nakić Rimac izričito navodi da je njegovo starosjedilačko podrijetlo sigurno. Godine 1705. u Vojniću su postojala četiri kućanstva Nakića.
Većina stanovnika Jurčevićeva barjaka također je bila starosjedilačkog podrijetla.
U jednom nedatiranom popisu kuća među stanovnicima Jurčevićeva barjaka nalazimo, između ostalih, Grgura Vudraga, Mamiće, Projiće, Terzije, Bajića, Ledenkovića, Bilonića, Nakiće, Džaperovića i Jurčeviće.
Ta prezimena daju iznimno vrijedan uvid u sastav Vojnića neposredno nakon velikih ratnih migracija.
Vojnić se nakon povratka ponovno raseljava
Migracije vojnićkih obitelji nisu završile njihovim povratkom iz Ravnih kotara.
Rimac navodi da je demografski pritisak u Vojniću poslije bio ublažen preseljavanjem više rodova iz Vojnića prema drugim krajevima, uključujući Najnoviju stečevinu, ali i Osmansko Carstvo.
Izričito navodi nekoliko primjera.
Jurčevići su se preseljavali u Vinicu kod Duvna i Studence.
Šipić se pojavljuje u Vedrinama.
Nakići, odnosno Džaperi, preseljavaju se u Strmendolac.
Bilonići odlaze u Vrpolje.
Ti su podaci posebno važni za proučavanje podrijetla obitelji koje danas žive izvan Vojnića jer pokazuju da se raseljavanje nastavilo i nakon stabilizacije mletačke vlasti.
Od osmanskog do mletačkog Vojnića
Razdoblje Morejskog rata ne može se svesti na jednostavnu priču u kojoj je jedno stanovništvo nestalo, a drugo ga zamijenilo.
Stvarni proces bio je mnogo složeniji.
Starosjedilačko stanovništvo Vojnića živjelo je na tom području još pod Osmanlijama. Početkom Morejskog rata dio toga stanovništva, zajedno s drugim stanovnicima Cetine i Zagore, pod vodstvom Matija Nakića i Cvitka Perajice prešao je na mletačku stranu.
Ljudi su najprije sklonjeni prema Labinu i Boraji, a zatim preseljeni prema Skradinu, Nadinu i Ravnim kotarima.
Među njima nalazimo konkretne tragove obitelji koje se mogu povezati s Vojnićem: Čulinoviće, Ledenkoviće, Nakiće, Vudragoviće, Zec, Mamiće, Maleše, Jurkoviće, Ljubičiće, Bajiće i druge.
Nakon mletačkog osvajanja Cetinske krajine dio toga stanovništva vraća se u Vojnić, dok drugi ostaju u novim naseljima. Povratnici u velikoj mjeri ponovno preuzimaju ili zadržavaju posjede koje su njihove obitelji držale još pod osmanskom vlašću.
Istodobno se na jugoistočni dio zemljišta staroga Vojnića naseljava nova skupina stanovništva – Rakićani – za koje je formiran poseban barjak harambaše Petra Šipića.
Time se početkom 18. stoljeća oblikuje nova slika mjesta: stari Vojnić s povratnicima i starosjediocima te Rakićani kao nova doseljenička zajednica, ali uz brojne zemljišne i obiteljske veze između njih.
Migracije se ni tada nisu zaustavile. Dio vojnićkih rodova ponovno odlazi prema drugim područjima pod mletačkom vlašću ili prema Osmanskom Carstvu, dok dio potomaka nekadašnjih ratnih izbjeglica trajno ostaje u Ravnim kotarima i okolici Skradina.
Zbog toga se povijest Vojnića na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće najbolje može opisati kao povijest odlaska, privremenog progonstva, povratka i ponovnog raseljavanja.
Izvor
Marko Rimac, Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine, u: Spalatumque dedit ortum, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu – Odsjek za povijest, Split, 2014.
