Početkom 18. stoljeća prehrana stanovnika Vojnića gotovo je u potpunosti ovisila o zemlji, stoci i žitaricama koje je svaka obitelj mogla proizvesti. Upravo zato popisi desetine iz 1703. i 1704. godine predstavljaju jedan od najvrjednijih izvora za razumijevanje svakodnevnog života tadašnjih Vojnićana.

Povjesničar Marko Rimac u radu Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine posebno izdvaja izvješća o prikupljanju desetine od uroda. Prema njegovu navodu, riječ je o jedinom pronađenom izvoru takve vrste za ovo područje prije sredine 19. stoljeća, zbog čega pruža rijedak pogled na poljoprivredu Vojnića početkom 18. stoljeća.

Desetina kao zapis onoga što se uzgajalo

Desetina je bila dio poljoprivrednog uroda koji se izdvajao kao davanje. Zahvaljujući sačuvanim popisima danas možemo vidjeti ne samo imena tadašnjih stanovnika nego i koje su žitarice uzgajali te koliko je pojedina kultura bila zastupljena.

U tablicama su kulture zapisane talijanskim nazivima:

• Formento – pšenica
• Orzo – ječam
• Segala – raž
• Miglio – proso
• Vena – zob
• Spelta – pir

Popisi su odvojeni za dva tadašnja dijela Vojnića: barjak harambaše Jure Jurčevića, odnosno pretežno starosjedilački Vojnić, i Šipićev barjak, odnosno Rakićane.

Što se najviše sijalo u Vojniću?

Kada se zbroje podaci iz oba barjaka za sačuvani popis desetine iz 1703. godine, dobiva se vrlo zanimljiva slika tadašnje proizvodnje.

Žitarica	Jurčevićev barjak	Šipićev barjak	Ukupno
Pšenica	108	92,5	200,5
Ječam	149,5	20	169,5
Raž	103	16	119
Proso	130	57	187
Zob	46	2	48
Pir	119	57	176

Podaci pokazuju da su se u Vojniću uzgajale šest glavnih žitarica. U ukupnom zbroju najviše je evidentirano pšenice, zatim prosa, pira i ječma, dok su raž i osobito zob bile manje zastupljene.

Važno je naglasiti da navedeni brojevi predstavljaju količine evidentirane u popisu desetine, a ne cjelokupni urod sela.

Pšenica – jedna od glavnih kultura

Pšenica je u popisu označena nazivom Formento. U Jurčevićevu barjaku evidentirano je 108 jedinica desetine, dok je u Šipićevu barjaku zabilježeno 92,5. Zajedno je to 200,5, što je najveći ukupni iznos među navedenim žitaricama.

To se dobro uklapa u Rimčevu rekonstrukciju tadašnje poljoprivrede. Na boljim i intenzivno obrađivanim oranicama, odnosno podvornicama, uzgajale su se kvalitetnije žitarice poput pšenice, raži i ječma, ali i prosa. Takva zemlja redovito se gnojila stajskim gnojivom i mogla se obrađivati bez čestog ostavljanja na ugaru.

Proso je bilo iznimno važno

Posebno je zanimljiva velika zastupljenost prosa.

U Jurčevićevu barjaku zabilježeno je 130 jedinica, a u Šipićevu 57, ukupno čak 187. To proso čini jednom od najvažnijih kultura u tadašnjem Vojniću.

Danas je proso u lokalnoj poljoprivredi mnogo manje važno, ali početkom 18. stoljeća očito je predstavljalo jednu od osnovnih žitarica. Moglo se uzgajati i na kvalitetnijim, intenzivno obrađivanim njivama i na slabijim zemljištima.

Pir – nekada važan dio vojnićke poljoprivrede

Još upečatljiviji podatak odnosi se na pir, koji je u izvorniku označen kao Spelta.

U Jurčevićevu barjaku zabilježeno ga je 119, a među Rakićanima još 57, odnosno ukupno 176. Pir je prema tome bio jedna od najvažnijih žitarica tadašnjega Vojnića.

Rimac pir povezuje ponajprije s ekstenzivnije obrađivanim oranicama. Na takvim površinama nije se redovito upotrebljavalo stajsko gnojivo, a zemlja se nakon određenog razdoblja obrade mogla ostavljati na ugaru i služiti za ispašu.

Ječam je bio posebno važan u starom Vojniću

Kod ječma se vidi velika razlika između dvaju barjaka.

Jurčevićev barjak daje čak 149,5 jedinica desetine, dok je u Šipićevu barjaku evidentirano samo 20. Ukupno je to 169,5.

Ječam je prema tome bio izrazito zastupljeniji u starosjedilačkom dijelu Vojnića nego među tada novije naseljenim Rakićanima.

Slična razlika vidi se i kod raži i zobi, što može biti povezano s razlikama u zemljišnoj strukturi, kvaliteti tla i načinu korištenja pojedinih površina.

Raž i zob

Raži je u Jurčevićevu barjaku zabilježeno 103, a u Šipićevu samo 16, odnosno ukupno 119.

Još je izraženija razlika kod zobi: u Jurčevićevu barjaku evidentirano je 46, dok su u Šipićevu zabilježene samo 2 jedinice.

Zob je pripadala skupini kultura koje su se češće uzgajale na slabijim i ekstenzivnije obrađivanim oranicama, zajedno s pirom i dijelom prosa.

Što su sijale pojedine vojnićke obitelji?

Vrijednost popisa nije samo u ukupnim količinama. U njemu su zabilježeni i konkretni stanovnici sela, pa možemo vidjeti što su uzgajala pojedina gospodarstva.

U Jurčevićevu barjaku među ostalima se pojavljuju Grgo Vudragović, Filip Jurčević, Križan Bajić, Frane Udovičić, Josip i Petar Terzić, Ivan Sabljić, Ivan Ledić, Mijo Nakić, Stipan Projić, Janko Bilonić, Luka i Martin Ljubičić, Petar Knezović, Marko Lišnjić, Cvitko Nakić, Mate Knezović i Ilija Jurčević.

Primjerice, kod Stipana Projića evidentirano je 8 pšenice, 17 ječma, 7 raži, 12 prosa i 4 pira. Bio je među istaknutijim proizvođačima zabilježenima u popisu.

Kod Cvitka Nakića evidentirano je 4 pšenice, 7 raži, 5 prosa i 8 zobi.

Frane Udovičić također je imao vrlo značajnu proizvodnju. Rimac napominje da je 1703. godine davao treću najveću količinu žitarica za desetinu u selu, ali je već 1704. napustio Vojnić.

Što su sijali Rakićani?

U Šipićevu barjaku popis navodi niz prvih stanovnika Rakićana.

Među njima su Bože Šipić, Bože, Marko i Jure Bešlić, Andrija Bojić, Blaž i Jure Matijašević, Mate Lipotić, Grgo Budić, Mijo Šušnjar, Ivan Raničić, Petar Jurković, Mate Cvitanović, Ivan Kovač-Vrandela, Marko Zale, Ivan Kovač, Martin Krstičević, Ilija Raničić i Mate Barkić.

Kod Bože Šipića evidentirano je 10 pšenice i 6 pira.

Bože Bešlić imao je 8 pšenice, 3 ječma, 3 prosa i 10 pira.

Jure Bešlić imao je 14 pšenice, 4 ječma, 2 prosa i 4 pira.

Andrija Bojić imao je 3 pšenice i čak 10 prosa.

Mate Cvitanović imao je 4 pšenice, po 3 ječma, raži i prosa te 8 pira.

Iz tih podataka vidi se da gospodarstva nisu ovisila o samo jednoj kulturi. Većina obitelji sijala je više različitih žitarica kako bi smanjila rizik i osigurala hranu tijekom godine.

Kukuruza 1703. još nije bilo

Jedna od najzanimljivijih činjenica cijelog popisa jest ono čega u njemu nema.

Nema kukuruza.

Rimac izričito navodi da se kukuruz početkom 18. stoljeća nije uzgajao u Cetinskoj krajini. Njegova prisutnost može se pratiti tek od popisa desetine iz 1726./1727. godine.

To znači da su Vojnićani 1703. i 1704. još uvijek živjeli u poljoprivrednom sustavu gotovo potpuno zasnovanom na tradicionalnim žitaricama: pšenici, ječmu, raži, prosu, zobi i piru.

Kukuruz mijenja poljoprivredu tijekom 18. stoljeća

Uvođenje kukuruza bilo je jedna od najvećih promjena u poljoprivredi Cetinske krajine tijekom 18. stoljeća.

Njegova se prisutnost može dokumentirati od 1726./1727. godine, a tijekom sljedećih desetljeća postaje sve važniji dio plodoreda.

U prvoj polovici 19. stoljeća kukuruz se već nalazio u plodoredu gotovo svih podvornica u Cetinskoj krajini. Pokazao se kao vrlo pogodna jara kultura.

Do 1844. godine situacija u Vojniću bila je potpuno drukčija nego početkom stoljeća. Procijenjeno je da se kukuruz na oranicama prve, druge i treće klase mogao uzgajati svake druge godine.

Zašto je kukuruz tako brzo postao važan?

Jedan od glavnih razloga bila je njegova znatno veća produktivnost.

Prema procjenama iz 1844. godine, odnos posijanoga kukuruza i dobivenoga uroda iznosio je približno 1:25.

Kod drugih žitarica najbolji omjer iznosio je najviše oko 1:10.

Drugim riječima, ista količina sjemena kukuruza mogla je dati više nego dvostruko veći odnos prinosa nego tradicionalne žitarice.

Zbog toga ne iznenađuje što je kukuruz tijekom 18. i 19. stoljeća zauzimao sve veći dio najkvalitetnijih vojnićkih oranica.

Pir, raž, zob i proso postupno gube važnost

Širenje kukuruza nije samo dodalo novu kulturu postojećem plodoredu. Ono je postupno promijenilo cijelu strukturu proizvodnje.

Do sredine 19. stoljeća u Vojniću se znatno manje uzgajalo pira, raži, zobi i prosa.

Njihovo mjesto uglavnom je zauzeo kukuruz.

Kako se kukuruz uzgajao ponajprije na boljim oranicama prve, druge i treće klase, tradicionalne sitnozrne žitarice poput pira, zobi i prosa postupno su bile potisnute prema slabijim i udaljenijim zemljištima.

A što je bilo s krumpirom?

Krumpir je počeo sporije ulaziti u poljoprivredu Cetinske krajine početkom 19. stoljeća.

Međutim, Rimac zaključuje da njegovo širenje nije značajnije promijenilo plodored i strukturu žetve.

Najvažnija poljoprivredna promjena tijekom 18. stoljeća ipak je ostalo upravo uvođenje kukuruza.

Bolje njive za kvalitetnije žitarice

Razlike među kulturama bile su povezane i s načinom korištenja zemljišta.

Vojnićka poljoprivreda imala je dvije osnovne komponente.

Na podvornicama, odnosno boljim i intenzivno obrađivanim njivama u blizini kuća, upotrebljavalo se stajsko gnojivo. Ondje su se uglavnom sijale kvalitetnije žitarice poput pšenice, raži i ječma, ali i prosa.

Na udaljenijim i slabijim oranicama primjenjivala se ekstenzivnija proizvodnja. Ondje su češće uzgajani pir, zob i proso, a zemlja se povremeno ostavljala na ugaru.

To znači da popis žitarica indirektno govori i o samom krajoliku Vojnića. Plodnije i redovito gnojene njive oko kuća služile su za kvalitetnije kulture, dok su udaljenije površine bile uključene u drugačiji, manje intenzivan način proizvodnje.

Od poljoprivrede 1703. do poljoprivrede 1844. godine

Usporedba početka 18. i sredine 19. stoljeća pokazuje koliko se poljoprivreda Vojnića promijenila tijekom približno 140 godina.

Godine 1703. među glavnim kulturama nalazimo pšenicu, ječam, raž, proso, zob i pir, dok kukuruza nema.

Od 1720-ih i osobito nakon 1726./1727. godine kukuruz postupno ulazi u plodored. Tijekom 18. stoljeća postaje sve važniji, a do 1844. godine već je jedna od ključnih kultura na najboljim vojnićkim oranicama.

Istodobno se smanjuje značenje pira, raži, zobi i prosa. Upravo zbog toga popisi desetine s početka 18. stoljeća predstavljaju svojevrsnu sliku jednog starijeg načina života, prije nego što je kukuruz temeljito promijenio poljoprivredu i prehranu Cetinske krajine.

Žetva kao slika života prije više od 320 godina

Popisi desetine iz 1703. i 1704. godine pružaju nešto što katastar sam po sebi ne može pokazati. Katastar govori tko je imao zemlju i koliko je ona bila velika, dok popis žetve pokazuje što se na toj zemlji doista proizvodilo.

Pred nama su konkretna imena ljudi koji su prije više od tri stoljeća obrađivali vojnićku zemlju, kao i kulture od kojih su njihove obitelji živjele.

Pšenica, ječam, raž, proso, zob i pir činili su temelj tadašnje proizvodnje. Kukuruz, koji će poslije postati jedna od najvažnijih kultura Cetinske krajine, još nije bio prisutan.

U tom smislu popis iz 1703. predstavlja svojevrsnu fotografiju vojnićke poljoprivrede neposredno nakon Morejskog rata – u trenutku kada su se stari Vojnić i novoformirani Rakićani tek prilagođavali novim političkim, zemljišnim i demografskim okolnostima.

---

Izvor

Marko Rimac, Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine, u zborniku Spalatumque dedit ortum, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu – Odsjek za povijest, Split, 2014.

Napomena: Rimac poglavlje naslovljava „Žetva 1703. i 1704.“ i navodi izvješća za obje godine, ali detaljne tablice reproducirane u radu i na kojima se temelje brojčani podaci u ovom članku označene su kao popisi desetine iz 1703. godine za Jurčevićev i Šipićev barjak.