Vojnić 1550. godine: 23 kuće i knez Mihovil Vojihnić
redinom 16. stoljeća današnji Vojnić nalazio se pod osmanskom vlašću i u službenim se popisima još uvijek pojavljuje pod imenom Dobro Polje. Upravo osmanski defter Kliškog sandžaka iz 1550. godine donosi jedan od najstarijih detaljnih zapisa o stanovnicima sela.
Taj dokument ne govori samo da je selo postojalo. Bilježi 23 kuće, ime čovjeka koji je predvodio zajednicu, porezne obveze stanovnika, način na koji je zemlja došla u njihove ruke te, što je posebno vrijedno, imena ljudi koji su tada živjeli na području današnjeg Vojnića.
Zbog toga nam 1550. godina pruža rijetku priliku da Vojnić prije gotovo pet stoljeća promatramo ne samo kao mjesto nego kao stvarnu seosku zajednicu.
Dobro Polje pod osmanskom vlašću
U defteru Kliškog sandžaka selo je zapisano kao Dobro Polje i navedeno je da pripada Sinju.
Zemlje u selu bile su evidentirane kao čitluk bosanskog alajbega Džafer-bega i njegovih bratića Sulejmana i Husejna. Za taj su posjed plaćali zakup od 200 akči na ime resmi čitluka. Međutim, prema zapisu koji prenosi Marko Rimac, oni ondje nisu imali kuće niti su sami obrađivali zemlju.
Zemlju su obrađivali Vlasi kojima je davana u zakup.
To nam već daje važnu sliku starog Dobrog Polja. Radilo se o prostoru koji je bio gospodarski iskorištavan i prije samog popisa iz 1550., ali se upravo tada dogodila promjena koja će biti posebno značajna za kasniju povijest Vojnića.
Zemlja koja je trebala biti „oživljena“
Prilikom novog popisivanja osmanske su vlasti ispitale stvarno stanje posjeda.
Utvrđeno je da dotadašnji posjednici na toj zemlji nemaju kuće niti obavljaju poslove. U izvoru se zatim navodi pravilo prema kojem se zemljište koje je tri godine prazno ili zapušteno treba ponovno privesti uporabi.
Ako se za takvu zemlju pojavi više zainteresiranih, prednost je mogao dobiti onaj tko ponudi veću tapijsku pristojbu.
Upravo se tada pojavljuje čovjek čije je ime jedno od najzanimljivijih u ranoj povijesti Vojnića:
knez Mihovil, sin Radoja Vojihnića.
Mihovil se pojavio zajedno s određenim brojem ljudi koje izvor opisuje kao nomade i ponudio tapijsku pristojbu od čak 10.000 akči. Nakon što su se obvezali preuzeti zemlju, pristojba je prihvaćena, a zemljište je upisano na njih.
Tako je stanje zabilježeno i u novom defteru.
Knez Mihovil Vojihnić
U popisu stanovništva nakon toga stoji:
„Džemat kneza Mihovila, sina Radoja Vojihnića.“
Džemat je u ovom kontekstu zajednica stanovnika okupljena pod svojim knezom.
Mihovil stoga nije bio tek jedan od stanovnika Dobrog Polja. Izvor ga navodi kao kneza zajednice.
Još je zanimljivije njegovo ime.
Povjesničar Marko Rimac upravo Vojihnić, odnosno Vojnić, povezuje s kasnijim imenom sela. Prema njegovu tumačenju, ime bi moglo imati vezu sa srednjovjekovnim livanjskim plemićkim rodom Vojihnića, ali smatra vjerojatnijom mogućnost njegova podrijetla među cetinskim Vlasima.
U tom kontekstu Rimac spominje i Vukca Vojinovića, koji se među cetinskim Vlasima pojavljuje još 1436. godine.
Ne možemo na temelju toga tvrditi da postoji dokazana izravna obiteljska veza između Vukca Vojinovića, Mihovila Vojihnića i kasnijih Vojnićana.
Ali činjenica da se upravo uz kneza Dobrog Polja 1550. pojavljuje ime Vojihnić, iz kojega Rimac izvodi kasniji naziv Vojnić, iznimno je značajna za povijest imena sela.
Koliko je ljudi živjelo u Vojniću 1550.?
Defter daje precizan broj kućanstava:
23 kuće.
Radilo se o vlaškim kućanstvima, a svako je bilo obvezno plaćati 150 akči filurije.
Broj kuća, naravno, nije isto što i broj stanovnika. Jedna „kuća“ predstavljala je kućanstvo koje je moglo uključivati više članova obitelji.
Iz samog podatka o 23 kuće zato ne možemo pouzdano izračunati koliko je ljudi živjelo u selu. Svaka procjena ukupnog stanovništva zahtijevala bi dodatne pretpostavke koje ovaj izvor ne daje.
Ali možemo sa sigurnošću reći da je sredinom 16. stoljeća na području današnjeg Vojnića postojala organizirana zajednica od 23 evidentirana kućanstva.
Imena Vojnićana iz 1550. godine
Možda najzanimljiviji dio dokumenta za današnje stanovnike Vojnića jest popis ljudi.
Izvor donosi osobna imena uz ime oca. To uglavnom još nisu prezimena kakva danas koristimo, pa ih ne treba automatski povezivati s današnjim vojnićkim obiteljima.
Među evidentiranim stanovnicima pojavljuju se:
Radoslav, sin Janka
Vukoje, sin Stepana
Ivan, sin Vukosava
Grgur, sin Dragića
Marko, sin Ivka
Milosav, sin Ivaniša
Radoje, sin Radmana
Luka, sin Mateja
Juraj, sin Pavka
Ivan, sin Petra
Pavle, sin Radoja
Miloš, sin Dragića
Pavle, sin Petra
Stepan, sin Martina
Luka, sin Milana
Jakov, sin Radelje
Juraj, sin Milana
Grgur, sin Stepana
Ivan, sin Stepana
Uz njih je, naravno, evidentiran i sam knez Mihovil, sin Radoja Vojihnića. Sačuvani prijepis u Rimčevu radu završava napomenom o ukupno 23 kuće.
Ovaj popis vrijedi čitati pažljivo.
Imena poput Ivana, Jurja, Luke, Marka, Pavla, Stepana i Grgura pokazuju osobna imena tadašnjeg stanovništva, ali sama po sebi ne dokazuju rodbinsku vezu s kasnijim obiteljima istih ili izvedenih prezimena.
To je važna razlika između onoga što dokument stvarno govori i onoga što bismo samo mogli pretpostaviti.
Jedan stanovnik posebno se izdvaja
Rimac navodi da je među 23 kuće bio i Hasan, sin Mehmedov.
Taj podatak pokazuje da zajednicu iz 1550. ne treba zamišljati pojednostavljeno na temelju današnjeg identiteta sela.
Osmansko pograničje bilo je prostor različitih ljudi, migracija i promjena. Sam popis stanovništva upravo zbog toga predstavlja dragocjeno svjedočanstvo konkretnog trenutka u povijesti mjesta.
Što su bili Vlasi?
Kada izvor stanovnike Dobrog Polja naziva Vlasima, taj izraz također treba promatrati u povijesnom kontekstu.
U osmanskim izvorima tog vremena pojam nije nužno jednostavna oznaka etničke pripadnosti u današnjem smislu. Bio je povezan i s posebnim društvenim, gospodarskim i poreznim statusom stanovništva, osobito sa stočarskim i polunomadskim načinom života.
Za stanovnike Dobrog Polja posebno je važan podatak da su plaćali filuriju, karakteristično davanje vlaškog stanovništva.
Dakle, kada dokument iz 1550. govori o 23 kuće Vlaha, ne treba taj pojam bez dodatnih dokaza poistovjećivati s današnjim nacionalnim kategorijama.
Zašto je knez bio važan?
Knez Mihovil bio je predstavnik svoje zajednice pred osmanskom upravom.
Upravo se on pojavljuje kao osoba koja s drugim stanovnicima preuzima zemljište Dobrog Polja i plaća veliku tapijsku pristojbu.
To pokazuje da seoska zajednica nije bila samo skup nepovezanih kućanstava. Postojala je određena unutarnja organizacija i osoba koja je zajednicu predstavljala prema vlastima.
A priča o Mihovilu ne završava 1550. godine.
Pedeset četiri godine kasnije pojavljuje se knez Vuk
Kada je 1604. godine napravljen novi osmanski popis, Dobro Polje ponovno se pojavljuje u izvorima.
Prva evidentirana baština pripadala je:
knezu Vuku, sinu Mihovila.
Rimac smatra da je taj Mihovil posve vjerojatno knez Mihovil iz 1550. godine.
To je iznimno zanimljiv podatak.
Ako je Rimčeva interpretacija točna, dokumenti iz 1550. i 1604. omogućuju nam da u vodećoj obitelji sela vidimo najmanje dvije generacije:
Radoje Vojihnić
↓
Mihovil, sin Radoja Vojihnića – knez 1550.
↓
Vuk, sin Mihovila – knez/posjednik 1604.
Posljednja veza između Mihovila iz 1550. i Vukova oca Mihovila iz 1604. vrlo je vjerojatna prema Rimcu, ali nije apsolutno dokazana, pa je tako treba i predstavljati.
Nisu se sačuvali samo tragovi jedne obitelji
Kontinuitet između dvaju osmanskih popisa nije ograničen samo na kneza.
Rimac primjećuje da je i nekoliko drugih imena nositelja baština iz 1604. ostalo isto kao u popisu iz 1550. godine.
Primjerice, u popisu baština iz 1604. pojavljuju se:
Marko, sin Ivka
Radoje, sin Radmana
Milosav, sin Ivaniša
Miloš, sin Dragića
Stipan, sin Martina
Ista ili vrlo bliska imena i patronimi pojavljuju se i u starijem popisu.
To je jedan od najzanimljivijih tragova mogućeg kontinuiteta stanovništva Dobrog Polja tijekom druge polovice 16. stoljeća.
Selo nije nastalo 1550. godine
Važno je naglasiti da 1550. nije godina osnutka Vojnića.
To je godina iz koje imamo jedan od prvih konkretnih i detaljnih poznatih zapisa o selu.
Sam dokument pokazuje da je zemlja obrađivana i ranije. Ona je prije popisa već bila evidentirana kao čitluk i davana na obradu.
A moguća veza imena Vojihnić s cetinskim Vlasima, među kojima Rimac navodi Vukca Vojinovića još 1436. godine, otvara pitanje još starijih korijena zajednice.
Zbog nedostatka izvora tu ipak moramo stati.
Povijest se ne može popunjavati pretpostavkama tamo gdje dokumenti šute.
Vojnić prije gotovo 500 godina
Kada sve podatke spojimo, slika Vojnića 1550. postaje mnogo življa.
Naselje se zove Dobro Polje.
U njemu su evidentirane 23 kuće.
Stanovništvo ima svojega kneza – Mihovila, sina Radoja Vojihnića.
Kućanstva plaćaju filuriju od 150 akči, stanovnici obrađuju zemlju, a njihov knez zajedno sa zajednicom preuzima zemljište uz tapijsku pristojbu od 10.000 akči.
Pedeset četiri godine poslije ponovno ćemo pronaći Dobro Polje. Tada će imati 31 evidentiranu baštinu, a na čelu popisa pojavit će se Vuk, sin Mihovila.
A stoljeće i pol nakon popisa iz 1550., mletački katastar iz 1705. još će uvijek čuvati tragove stare organizacije vojnićke zemlje.
Zbog toga tih nekoliko redaka osmanskog deftera nisu samo porezni zapis.
Oni su jedan od prvih trenutaka u kojem iz povijesnih izvora možemo gotovo imenom i prezimenom upoznati ljude koji su živjeli na zemlji današnjeg Vojnića prije gotovo pet stoljeća.
Izvor
Marko Rimac, Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine, izvorni znanstveni rad, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
Rimac podatke za 1550. preuzima iz objavljenog Opširnog popisa Kliškog sandžaka iz 1550. godine Fehima Dž. Spahe i Ahmeda Aličića.
