Dolazak Rakićana u Vojnić: podrijetlo, naseljavanje i podjela zemlje početkom 18. stoljeća

U vrijeme velikih migracijskih kretanja koja su krajem 17. stoljeća zahvatila Cetinsku krajinu, na području Vojnića pojavljuje se nova skupina stanovništva – Rakićani. Njihov dolazak, naseljavanje i raspodjelu zemlje moguće je prilično detaljno rekonstruirati zahvaljujući sačuvanim popisima stanovništva i mletačkom katastru iz 1705. godine.

Povjesničar Marko Rimac navodi da su se Rakićani na područje Vojnića vjerojatno doselili još u sklopu ramskog zbjega. Nije poznato tko je bio njihov vođa u trenutku same seobe, ali se kasnije kao njihov predvodnik pojavljuje harambaša Petar Šipić.

Za novopridošlo stanovništvo izdvojen je jugoistočni dio dotadašnjeg područja Vojnića. Na tom je prostoru formiran zaseban barjak harambaše Petra Šipića, koji je s vremenom postao poznat pod imenom Rakićani.

Prema takvoj rekonstrukciji, Rakićani u početku nisu bili zasebno staro selo smješteno uz Vojnić. Njihov je zaseok nastao izdvajanjem dijela prostora starijeg Vojnića kako bi se na njemu naselilo novopridošlo stanovništvo.

Takav razvoj potvrđuje i Rimčeva analiza kasnije zemljišne podjele. Područje Šipićeva barjaka bilo je oduzeto od područja Jurčevićeva barjaka upravo kako bi se ondje naselili Rakićani. Promjena nije bila samo administrativna. Nova granica između dvaju barjaka na pojedinim je mjestima čak presjekla stare baštine, što pokazuje da je novi teritorijalni raspored napravljen preko već postojeće zemljišne organizacije Vojnića.

Odakle su došli Rakićani?

Pri određivanju podrijetla Rakićana važno je razlikovati podatke koji su izravno potvrđeni izvorima od zaključaka do kojih Rimac dolazi rekonstrukcijom zemljišnih i demografskih odnosa.

Rimac navodi da su Rakićani po svoj prilici doselili iz Rakitna i njegove okolice, koja se u to vrijeme nalazila u sastavu Hercegovačkog sandžaka.

Jedina osoba koju autor među stanovnicima Šipićeva barjaka izričito identificira kao starosjedioca bio je Petar Jurković. Za ostale stanovnike toga barjaka pretpostavlja doseljeničko, odnosno hercegovačko podrijetlo.

U izvorima i njihovoj analizi tako se pojavljuju dvije međusobno povezane informacije o podrijetlu Rakićana. U Cetinsku krajinu vjerojatno su stigli u sklopu ramskog zbjega, dok se njihovo neposrednije područje podrijetla povezuje s Rakitnom i njegovom okolicom u Hercegovačkom sandžaku.

Sam izvor ne daje ime prvotnog vođe skupine u trenutku seobe. Petar Šipić pojavljuje se kao njihov kasniji harambaša i predvodnik zajednice nakon doseljenja.

Doseljavanje se vjerojatno odvijalo u više etapa

Rimčeva analiza zemljišnih odnosa pokazuje da Rakićani vjerojatno nisu svi stigli na područje Vojnića istodobno.

Zemlja među doseljenicima nije bila ravnomjerno raspoređena. Dio stanovnika dobio je ili međusobno podijelio cijele baštine, odnosno ždrjebove, dok su drugi dobili samo podvornice ili njihove dijelove.

Iz takve nejednake raspodjele Rimac zaključuje da se dio Rakićana vjerojatno doselio naknadno. Kao mogući povijesni trenutak njihova kasnijeg dolaska navodi razdoblje nakon što su njihovi posjedi s druge strane Cetine nakon 1701. godine ponovno vraćeni pod osmansku vlast.

Zbog toga je moguće govoriti o najmanje dvije moguće faze naseljavanja. Prva bi bila glavno doseljavanje povezano s ramskim zbjegom krajem 17. stoljeća, dok bi druga obuhvaćala moguće naknadno pristizanje dijela stanovništva početkom 18. stoljeća.

Važno je pritom naglasiti da ta druga faza nije izričito dokumentirana kao zasebna organizirana seoba. Riječ je o Rimčevoj rekonstrukciji temeljenoj prvenstveno na neravnomjernoj raspodjeli zemljišta među Rakićanima.

Najstariji poznati popis Rakićana

Izuzetno vrijedan izvor za proučavanje prvih Rakićana predstavlja nedatirani popis kuća s područja koje su krajem 17. stoljeća pastorizirali doseljeni ramski franjevci.

U njemu je zabilježeno 25 kuća u Šipićevu barjaku i 29 kuća u Jurčevićevu barjaku.

U izvornom popisu za „Vojinići (tj. Rakićani)” navedeni su:

Petar Šipić, harambaša; Ivan Kovač; Jure Zalić; Ivan Kovač; Loko Bešljić; Martin Karstić; Jure Bešljić; Martin Bešlić; Marko Jerković; Mate Matiašević; Andria Boić; Petar Ćulumović; Marko Lipotić; Mati Barkić; Ivan Lipotić; Petar Šušnjar; Raničić; Petar Jurko; Mijo Botica; Gargo Vukasović; Gargo Budić; Martin Cvitanović; Križan Bacelj; Križan Bešlić i Stipan Idžaković.

Popis izričito navodi ukupno 25 kuća.

Ovaj je podatak posebno važan jer pokazuje da su Rakićani već krajem 17. stoljeća predstavljali jasno prepoznatljivu zajednicu.

Ipak, podjela između „starosjedilačkog Vojnića“ i „doseljeničkih Rakićana“ nije bila potpuno apsolutna. Rimac na temelju prezimena zaključuje da je dio Rakićana, odnosno Hercegovaca, bio smješten i u Jurčevićevu barjaku. Istodobno je većina stanovnika Jurčevićeva barjaka bila starosjedilačkog podrijetla.

Drugim riječima, iako su dva barjaka predstavljala dvije osnovne teritorijalne i društvene cjeline, stanovništvo se nije moglo potpuno razdvojiti na način da su svi doseljenici živjeli isključivo u Šipićevu, a svi starosjedioci u Jurčevićevu barjaku.

Petar Šipić i organizacija novog naselja

Nakon doseljenja na čelu Rakićana nalazio se harambaša Petar Šipić, po kojem je njihova nova teritorijalna i upravna cjelina nosila naziv Šipićev barjak.

Katastarska analiza iz 1705. godine pokazuje da je Šipić bio jedan od većih zemljišnih posjednika među Rakićanima.

Posjedovao je 17 i pol padovanskih kampa zemlje, dok je njegova velika podvornica smještena u krčevini obuhvaćala čak 11 kampa. Šipić je posjedovao i četiri vola, što mu je omogućavalo intenzivnu obradu i gnojidbu tako velikog zemljišnog posjeda.

U njegovoj zemljišnoj skupini nalazili su se i drugi veći posjednici. Mate Vukasović imao je oko 16 kampa, a Mate Cvitanović 12 kampa i 3 kvarte. Među njima se spominje i Ivan Ćosić/Kovač.

Uz njih se nalazio i niz manjih posjednika: Andrija Bojić, Martin Krstičević, Grgo Stojković/Jerković, Jure Matiašević, Marko Seračević i Stipan Seračević.

Ta je skupina stanovnika zajedno držala tri stare baštine.

Kako je zemlja podijeljena Rakićanima

Mletački katastar iz 1705. godine omogućuje neobično detaljan uvid u prve godine života Rakićana na njihovu novom prostoru.

Stanovnici Šipićeva barjaka mogu se prema zemljišnim odnosima podijeliti u tri velike skupine, pri čemu je svaka skupina raspolagala s po tri baštine.

Takva podjela nije predstavljala samo način raspodjele zemlje. Imala je i važnu gospodarsku funkciju jer je odgovarala rasporedu volova i volovskih zaprega, koje su bile nužne za zajedničku obradu zemljišta.

Posebno su dobro u toj raspodjeli prošli Bešlići. Rimac za njih navodi da su „ponajbolje prošli u podjeli zemlje pristiglim Rakićanima”.

Bešlići su dijelili ukupno tri ždrijeba.

Braća Jure i Grgo Bešlić, zvani Botica, sinovi pokojnog Mije, podijelili su jednu baštinu površine 26 kampa i 51 tavole. Preostale dvije baštine držali su drugi pripadnici roda Bešlić.

Uz dio stare podvorničke dionice Vlaci, Bešlići su dobili i podvornice na krčevinama prema jugoistoku.

Marko Bešlić pok. Ivana imao je podvornicu površine čak 12 kampa, dok je Nikola Bešlić pok. Ilije imao nešto više od 8 kampa.

Jure i Grgo Bešlić zajednički su dobili podvornicu površine 8 kampa i 3 kvarte, koju su potom podijelili na dva jednaka dijela.

Starosjedilac Petar Jurković

Unutar novoga Šipićeva barjaka posebno se izdvaja Petar Jurković, kojeg Rimac navodi kao jedinog sigurnog starosjedioca među stanovnicima toga barjaka.

Njegov je zemljišni posjed iznimno važan za razumijevanje nastanka Rakićana jer pokazuje kontinuitet starije zemljišne organizacije koja je na području Vojnića postojala prije dolaska novog stanovništva.

Jurković je imao ukupno 19 kampa, jednu kvartu i 190 tavola zemlje.

Njegovo je zemljište bilo raspoređeno u točno 13 čestica, a upravo taj broj čestica odgovara starijoj zemljišnoj razdiobi.

Jurković se nalazio u skupini posjednika koja je zajednički dijelila tri baštine, ukupne površine 78 padovanskih kampa i 176 tavola.

Sličan trag stare zemljišne strukture vidi se i kod Ilije Raničića. Kod njega je u katastru evidentirano 12 čestica, ali je jedna od njih zapravo bila sastavljena od dvije prethodno spojene čestice. Stvarni broj tako ponovno iznosi 13 čestica.

Raničićev ukupni posjed iznosio je nešto više od 20 kampa.

Ovakvi primjeri pokazuju da dolaskom Rakićana nije stvoren potpuno novi zemljišni sustav. Doseljenici su smješteni na prostor na kojem je već postojala starija organizacija zemljišta, a ona je zatim prilagođavana novim demografskim i gospodarskim okolnostima.

Nastanak zaseoka Rakićani

Na temelju svih navedenih podataka može se prilično jasno rekonstruirati proces nastanka Rakićana kao zasebnog naselja.

Na prostoru današnjeg Vojnića postojalo je starije naselje, u osmanskim izvorima poznato pod imenom Dobro Polje, čije se stanovništvo i zemljišna organizacija mogu pratiti najmanje od 16. stoljeća.

Tijekom Morejskog rata velik dio Cetinske krajine doživio je snažne demografske promjene. Upravo u sklopu tih velikih migracija na područje Vojnića stigla je skupina novog stanovništva koju izvori i kasnija historiografija nazivaju Rakićanima.

Oni su vjerojatno bili dio ramskog zbjega, dok Rimac njihovo neposrednije područje podrijetla smješta u Rakitno i njegovu okolicu u Hercegovačkom sandžaku.

Za njihovo je naseljavanje izdvojen jugoistočni dio dotadašnjeg Vojnića. Na tom je području formiran zaseban barjak harambaše Petra Šipića, koji je postao teritorijalna i društvena jezgra budućeg zaseoka Rakićani.

Naseljavanje, međutim, vjerojatno nije završilo jednom seobom.

Neravnomjerna raspodjela zemljišta među stanovnicima Šipićeva barjaka upućuje na mogućnost da je dio Rakićana stigao nešto kasnije, možda nakon 1701. godine, kada su područja s druge strane Cetine ponovno potpala pod osmansku vlast.

Doseljenici su pritom smješteni na već postojeću zemljišnu strukturu Vojnića. Zbog toga su stare baštine dijeljene, presijecane i prilagođavane potrebama novih stanovnika. Nova granica između Šipićeva i Jurčevićeva barjaka na pojedinim je mjestima presijecala postojeće baštine, što predstavlja jedan od najuvjerljivijih tragova načina na koji je novi zaseok izdvojen iz starijeg prostora Vojnića.

Već krajem 17. stoljeća popis područja koje su pastorizirali doseljeni ramski franjevci bilježi 25 kuća u Rakićanima, odnosno Šipićevu barjaku. Istodobno je u Jurčevićevu barjaku zabilježeno 29 kuća.

Samo nekoliko godina poslije, 1705. godine, mletački katastarski podaci omogućuju vrlo preciznu rekonstrukciju njihovih zemljišnih posjeda, podvornica, baština i gospodarskih zajednica.

Rakićani su se tako tijekom relativno kratkog razdoblja oblikovali kao zasebna zajednica unutar nekadašnjeg prostora sela Vojnić. Njihov zaseok nije nastao kao potpuno novo naselje na dotad nenaseljenom području, nego kao rezultat velikih migracija krajem 17. stoljeća i naknadne podjele starijeg vojnićkog prostora između starosjedilačkog i doseljeničkog stanovništva.

Sačuvani popisi i katastarski podaci pritom omogućuju nešto što je za naselja toga razdoblja relativno rijetko: ne samo utvrđivanje približnog vremena i mogućeg mjesta podrijetla doseljenika nego i praćenje konkretnog procesa nastanka novog zaseoka, imena njegovih prvih stanovnika te načina na koji im je dodijeljena i organizirana zemlja.

---

Izvor

Marko Rimac, Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine, u zborniku Spalatumque dedit ortum, Filozofski fakultet Sveučilišta u Splitu, Split, 2014.

Riječ je o izvornom znanstvenom radu posvećenom zemljišnoj razdiobi Vojnića i Rakićana početkom 18. stoljeća, na temelju kojega je moguće rekonstruirati okolnosti nastanka Rakićana kao zasebne zajednice.