Kako je bila podijeljena zemlja u Vojniću 1705. godine? Baštine, podvornice i 13 čestica
Početkom 18. stoljeća zemlja u Vojniću nije bila podijeljena nasumično. Iza brojnih uskih i razbacanih čestica skrivao se vrlo uređen sustav koji je imao svoje zakonitosti, veličine i gospodarsku logiku.
Upravo je to jedan od najvažnijih zaključaka znanstvenog rada povjesničara Marka Rimca Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine. Analizirajući mletački katastar, stare osmanske popise, investiture i podatke o pojedinim obiteljima, Rimac je pokušao rekonstruirati način na koji su Vojnićani početkom 18. stoljeća dijelili i obrađivali zemlju.
Rezultat je iznimno zanimljiv: iza naizgled zamršene mreže parcela pojavljuje se sustav baština ili ždrjebova, podvornica uz kuće, zajedničkih zemljišnih kompleksa i vrlo pravilne raspodjele obradive zemlje.
Vojnić 1705. nije bio jedno veliko polje
Današnji pojam vlasništva često zamišljamo kao jednu kuću i nekoliko povezanih parcela oko nje.
U starom Vojniću situacija je bila drukčija.
Jedna obitelj mogla je imati više odvojenih čestica raspoređenih na različitim dijelovima seoskog polja. Takva raspodjela nije bila posljedica nereda, nego je imala jasnu svrhu: pojedine obitelji trebale su dobiti zemljište različite kvalitete i položaja kako bi njihove proizvodne mogućnosti bile približno uravnotežene.
Rimac takvu organizaciju promatra u širem europskom kontekstu sustava otvorenih polja – open field. U takvim sustavima privatne su čestice postojale, ali je njihovo korištenje bilo snažno povezano s cijelom seoskom zajednicom. Za oranje, pristup njivama, ispašu i druga pitanja stanovnici su morali surađivati.
Što je bila baština?
Osnovna zemljišna jedinica u Vojniću bila je baština, koju Rimac naziva i ždrijebom.
Baština nije predstavljala jednu parcelu. Bila je to cjelina sastavljena od više dijelova zemlje koja je jednom kućanstvu trebala osigurati dovoljno prostora za život i proizvodnju.
Rimčeva analiza pokazuje da se u Vojniću često pojavljuju baštine veličine približno 25 padovanskih kampa, dok su podvornice unutar njih bile veličine oko 8 do 9 kampa.
U završnoj rekonstrukciji autor zaključuje da je bilo 29 baština, uz još jednu cjelovitu baštinu namijenjenu uzdržavanju crkve sv. Jurja. Velik broj tih baština imao je pravilnu unutarnju strukturu, dok su nepravilnije jedinice vjerojatno nastajale kasnijim krčenjem i širenjem obrađenog prostora.
Sustav koji je stariji od Mletačke Republike
Najzanimljiviji dio Rimčeve rekonstrukcije jest zaključak da zemljišna raspodjela iz 1705. godine nije nastala tek nakon mletačkog osvajanja.
Osmanski popis iz 1604. bilježi u Dobrom Polju, današnjem Vojniću, 31 zemljišnu jedinicu različitih poreznih opterećenja. Rimac smatra mogućim da je riječ o 28 cjelovitih baština, jednoj podijeljenoj baštini i još jednoj jedinici koja se sastojala samo od podvornice.
Kada se ti podaci usporede s katastrom iz 1705., postaje vidljivo da osnovna struktura sela ima duboke korijene.
Promijenila se vlast – osmansku je zamijenila mletačka – ali raspored i logika zemlje nisu jednostavno izbrisani.
Barjak Jurčevića i barjak Šipića
Vojnić je 1705. godine bio podijeljen između dviju skupina stanovništva.
Jedna je bila povezana s barjakom Jurčevića, odnosno sa starosjedilačkim stanovništvom, a druga s barjakom Šipića, kojemu su pripadali doseljenici povezani s Rakićanima.
Unatoč različitom podrijetlu stanovništva, Rimac nalazi vrlo sličan osnovni model zemljišne podjele u oba dijela sela.
Kod većine stanovnika pojavljuju se baštine od oko 25 kampa i podvornice od približno 8 do 9 kampa.
To pokazuje da se novodoseljeno stanovništvo nije jednostavno naselilo bez reda. Uključeno je u postojeću ili planski prilagođenu zemljišnu organizaciju sela.
Nisu svi imali cijelu baštinu
S vremenom su se baštine dijelile nasljeđivanjem i među članovima obitelji.
Zato 1705. godine ne nalazimo situaciju u kojoj svaka obitelj ima točno jednu cijelu baštinu.
Neke obitelji držale su:
- cijelu baštinu,
- polovicu baštine,
- dijelove dviju baština,
- ili samo zemljište koje je odgovaralo podvornici.
Rimac navodi čak slučajeve u kojima su dvije baštine bile podijeljene između tri vlasnika u nejednakim dijelovima.
To pokazuje kako se iz starije, pravilnije strukture postupno razvijala složenija mreža vlasništva.
Tajna broja 13
Jedan od najupečatljivijih rezultata Rimčeve rekonstrukcije odnosi se na broj čestica unutar baštine.
Autor zaključuje da su sve pravilne i većina nepravilnih baština bile sastavljene od točno 13 parcela ili od zemljišnog kompleksa koji se mogao dijeliti na 13 dijelova.
Takva pravilnost teško može biti slučajna.
Rimac smatra da je broj parcela posljedica planske zemljišne razdiobe kojoj je cilj bio oblikovati baštine približno jednake površine i kvalitete.
Drugim riječima, nije bilo dovoljno da dvije obitelji dobiju jednaku površinu.
Trebalo je voditi računa i o tome kakva je zemlja.
Jedna je parcela mogla biti plodnija, druga kamenitija, treća bliže kući, četvrta dalje. Raspodjelom više čestica po različitim dijelovima polja pokušavalo se postići da svaki ždrijeb ima približno jednake gospodarske mogućnosti.
Podvornica – najvrjednija zemlja uz kuću
Posebnu ulogu imale su podvornice.
To su bile zemljišne površine povezane s kućama i dvorištima, a u gospodarskom smislu predstavljale su najintenzivnije obrađivane njive.
Rimac razlikuje uže značenje Podvornice kao toponima ili zemljišta neposredno ispred kuća i šire značenje podvornice kao njive s posebnim proizvodnim i pravnim statusom.
Takve su se njive:
redovito i obilno gnojile,
na njima su se svake godine sijale kvalitetnije žitarice,
i uglavnom se nisu ostavljale na ugaru.
One su bile ključne za prehranu kućanstva i održavanje stoke potrebne za rad.
Zašto baš uz kuću?
Odgovor je vrlo praktičan.
Stoka je zimi i noću boravila u stajama i torovima. Ondje se skupljao stajski gnoj.
Gnoj se zatim iznosio na gnojnik odnosno đubretnjak i razvozio po njivama.
Zbog udaljenosti i količine raspoloživog gnojiva prvo su gnojene najbliže njive – upravo podvornice. Ostale su njive dobivale gnojivo samo ako ga je ostalo nakon njihove gnojidbe.
To pokazuje koliko su raspored kuća, staja, stoke i oranica bili međusobno povezani.
Standardna podvornica od oko osam kampa
Rimac na više mjesta u katastru prepoznaje parcele veličine oko 8 kampa, odnosno njihove polovice od približno 4 kampa.
Primjerice, navodi podvornice:
- Mije Varivodića – nešto više od 8 kampa,
- Filipa Jurčevića – nešto više od 8 kampa,
- Križana Bajića – oko 4 kampa,
- Ilije Mamića – 4 kampa,
- Martina Ljubičića – približno 4 kampa.
Kod drugih vlasnika ista se ukupna površina dobivala zbrajanjem nekoliko susjednih čestica.
Takvi se kompleksi veličine 8 do 9 kampa mogu rekonstruirati kod niza vojnićkih baština, među njima kod Lišnjića i Ovalića, Nakića, Jurčevića, Kneževića, crkve sv. Jure, Bjališića, Bilonjića, Strizirepa, Varivodića, Projića i Anića.
Zemlja otkriva i kako se selo širilo
Katastar ne govori samo o vlasništvu.
Raspored podvornica Rimcu omogućuje rekonstruirati i pomicanje kuća kroz vrijeme.
Primjerice, kod Jurčevića se može vidjeti da su njihovi prethodnici vjerojatno najprije živjeli na sjeveroistočnom dijelu sela, a nakon širenja naselja prema zapadu ondje su izgradili nove kuće i stvorili nove podvornice.
Sličan razvoj autor prepoznaje i kod Varivodića i Bajića.
To znači da stare katastarske čestice mogu poslužiti gotovo poput arheoloških tragova: prema njihovoj veličini i položaju moguće je naslutiti gdje su nekad bile kuće i kojim se smjerom selo širilo.
Zemlja nije služila samo ljudima nego i volovima
Podvornica je imala još jednu ključnu funkciju – omogućavala je uzdržavanje volova.
Volovi su bili najvažnija radna snaga za oranje, ali istodobno i glavni izvor stajskog gnoja.
Rimac izričito navodi da su podvornice služile za proizvodnju hrane za kućanstvo i uzdržavanje volova, koji su bili ključni „generator“ gnojiva.
Tako se stvarao zatvoren gospodarski krug:
zemlja → hrana i krma → volovi → gnojivo → plodnija zemlja.
Bez dovoljno stoke teško je bilo održavati intenzivnu proizvodnju.
Jedna obitelj često nije mogla sama orati
Plugovi toga vremena zahtijevali su znatnu vučnu snagu.
U širem sustavu otvorenih polja često su se koristila tri do četiri para volova za jedan plug, pa jedna obitelj nije uvijek imala dovoljno stoke da sama obavi oranje.
U Cetinskoj krajini Rimac za Vojnić utvrđuje još konkretniji odnos:
šest volova činilo je jednu zapregu koja je vukla plug.
Zbog toga su se susjedi morali udruživati.
Zemljišna podjela i broj volova bili su povezani
Rimac je vlasnike iz Jurčevićeva barjaka grupirao prema baštinama i zatim usporedio broj volova.
Pojavila se vrlo zanimljiva pravilnost: broj volova u tim skupinama bio je povezan sa zapregama od šest životinja.
Primjerice:
jedna skupina od šest posjednika – Nakić, Projić, Anić i Bajić – raspolagala je s tri baštine i ukupno 12 volova;
druga skupina od osam posjednika – među njima Čuldinovići, Bašić, Valić, Lišnjić, Ledenković i Sabljić – držala je četiri baštine i ukupno 18 volova.
Treća skupina povezivala je Jurčeviće, Majiće, Mamiće i Šiljiće, dok su druge skupine također pokazivale povezanost veličine posjeda i broja raspoloživih volova.
Suprežnici – bez susjeda se nije moglo
Iz takvih odnosa proizlazi pojam suprežnika.
To su bili vlasnici koji su zajednički sastavljali dovoljno veliku volovsku zapregu za oranje.
Zemljišna organizacija Vojnića zato nije bila samo pitanje individualnog vlasništva.
Čak i kada je određena njiva pripadala jednoj obitelji, njezina obrada mogla je ovisiti o susjedima.
Suradnja nije bila samo poželjna – često je bila gospodarska nužnost.
Privatna zemlja, ali zajednički način života
To je možda najvažnija razlika između tadašnjeg i današnjeg poimanja zemljišta.
Vojnićani su imali privatne parcele, ali su živjeli unutar sustava u kojem je velik dio proizvodnje zahtijevao kolektivnu organizaciju.
Susjedi su morali zajedno:
- organizirati oranje,
- koristiti prolaze preko zemljišta,
- osiguravati pašu,
- sastavljati volovske zaprege,
- poštivati raspored obrade pojedinih dijelova polja.
Upravo takva kombinacija privatnog vlasništva i zajedničkih prava jedno je od obilježja sustava otvorenih polja koji Rimac proučava.
Katastar kao fotografija sela iz 1705.
Mletački katastar omogućuje da se Vojnić početkom 18. stoljeća promatra gotovo parcelu po parcelu.
Ali njegova prava vrijednost dolazi tek kada se te parcele usporede međusobno.
Tada postaje jasno da one nisu tek rezultat slučajnog nasljeđivanja i cijepanja zemlje.
Iza njih se još uvijek vidi stariji planski sustav:
baštine približno jednake veličine, podvornice od približno osam kampa, raspodjela zemlje na različitim dijelovima polja i pravilnost koja se često svodi na 13 čestica.
Zemljišni nacrt koji je preživio države i ratove
Najfascinantnije je koliko je taj sustav bio trajan.
Njegovi se tragovi mogu povezati s osmanskim popisom iz 1604., zatim ih ponovno nalazimo nakon Morejskog rata pod Mletačkom Republikom, a pojedini obrisi tradicionalne parcelizacije preživjeli su mnogo dulje.
Rimac upravo zbog toga vojnićki primjer koristi za raspravu o mnogo širem pitanju hrvatske agrarne i krajobrazne povijesti.
Jedno malo selo Cetinske krajine pokazuje da raspored njiva može čuvati povijest jednako kao pisani dokument.
Kako je zemlja oblikovala Vojnić
Za stanovnike Vojnića početkom 18. stoljeća zemlja nije bila samo imovina.
Ona je određivala:
gdje će se graditi kuća,
koliko se žita može proizvesti,
koliko se volova može hraniti,
s kim će se zajedno orati,
kako će se imovina dijeliti među nasljednicima,
pa čak i u kojem će se smjeru selo širiti.
Zato mletački katastar iz 1705. nije samo popis čestica.
U njemu je sačuvan nacrt života tadašnjeg Vojnića.
A zahvaljujući Rimčevoj analizi danas možemo vidjeti da iza stotina katastarskih parcela stoji vrlo stara i promišljena organizacija sela čiji korijeni sežu barem u osmansko, a možda i u još starije razdoblje.
Izvor
Marko Rimac, Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine, izvorni znanstveni rad, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu.
