Vojnić 1709. godine: drvena crkva sv. Jurja, 40 kuća i pohod splitskog nadbiskupa
U srpnju 1709. godine Vojnić se našao na putu crkvene vizitacije koja nam je ostavila jedan od najzanimljivijih i najdetaljnijih opisa mjesta s početka 18. stoljeća. Zapis nastao tijekom pohoda splitskog nadbiskupa omogućuje nam da, više od tri stoljeća poslije, zavirimo u tadašnju crkvu sv. Jurja, njezinu unutrašnjost i groblje, ali i u život ljudi koji su pripadali tadašnjoj crkvenoj zajednici.
Vizitacija je trajala nekoliko dana, od 11. do 13. srpnja 1709. godine. Nadbiskup i njegova pratnja kretali su se preko Dugopolja prema Gardunu, a na njihovu se putu nalazio i Vojnić.
Zapis je posebno vrijedan zato što vrlo konkretno opisuje kako je izgledala vojnićka crkva sv. Jurja prije više od 300 godina.
11. srpnja 1709. – nadbiskup dolazi u Vojnić
Nakon ručka 11. srpnja nadbiskup je napustio Dugopolje. Za nastavak puta dobio je potrebne konje, a njega i njegove suputnike pratili su vojni konjanici.
Na putu prema Gardunu zaustavio se u Vojniću i pohodio crkvu sv. Jurja.
U dokumentu se ona navodi kao podružna crkva župne crkve sv. Ante u Turjacima.
Opis koji je tada zabilježen danas predstavlja iznimno vrijedan prikaz najstarije poznate vojnićke crkve.
Kako je izgledala crkva sv. Jurja?
Crkva koju je nadbiskup zatekao 1709. godine bila je vrlo skromna građevina.
U njoj se nalazila slika sv. Jurja, a na letvi je stajao križ s Raspetim. Crkva je imala drvenu oltarnu menzu i dva drvena svijećnjaka, dok je podnožje oltara bilo izrađeno od kamena.
Posebno je zanimljiva rečenica vizitatora prema kojoj je:
„Cijela pak crkva sagrađena od dasaka.“
Dakle, vojnićka crkva sv. Jurja početkom 18. stoljeća nije bila zidana crkva kakvu danas povezujemo s mjestom, nego drvena građevina.
Zapis navodi i da je crkva sa strane imala mnogo prozora.
To nam daje prilično jasnu sliku skromnog sakralnog objekta kakav je odgovarao vremenu neposredno nakon velikih ratova i seoba krajem 17. stoljeća.
Oko crkve je već postojalo veliko groblje
Jedan od najvažnijih detalja vizitacije odnosi se na prostor oko crkve.
Nadbiskup je ondje zatekao „dosta prostorno“ groblje.
Groblje, međutim, nije bilo odgovarajuće ograđeno, zbog čega su u njega mogle ulaziti životinje. Taj je problem očito bio dovoljno ozbiljan da ga nadbiskup nekoliko dana poslije posebno navede među naredbama koje stanovnici trebaju izvršiti.
Ovaj podatak potvrđuje da prostor oko crkve sv. Jurja početkom 18. stoljeća nije bio samo mjesto bogoslužja nego i mjesto ukopa stanovnika.
12. srpnja – vizitacija Garduna
Sljedećeg jutra, 12. srpnja, nadbiskup je boravio u kući koju zapis opisuje kao pučki zvanu pojatu, a pripadala je „dobrom starcu Grguru Staziću“.
Nadbiskup je generalnom auditoru Dumaniću povjerio pregled župne crkve u Gardunu.
Dumanić je zajedno s kanonicima Midolićem i Cindrom otišao prema crkvi sv. Petra, smještenoj na brežuljku.
Ondje je služena misa, a okupljeni narod pozvan je da dođe u Vojnić, gdje će službu održati sam nadbiskup.
Taj detalj pokazuje koliko je Vojnić bio važan u ovom pohodu: upravo je vojnićka crkva određena kao mjesto na kojem će se sljedećeg dana okupiti veći broj vjernika.
Crkva sv. Petra u Gardunu
Vizitacija donosi i detaljan opis tadašnje crkve sv. Petra.
Iznad oltara nalazila se slika sv. Petra na dasci, kao i slike Blažene Djevice Marije i sv. Magdalene. U crkvi su bila dva mjedena svijećnjaka, tri oltarne table, križ s Raspetim i sveti kamen.
Menza i njezina osnova bile su kamene, dok je bijeli predoltarnik bio drveni.
Stara crkva bila je skromna, „zdepasta“ građevina od prostog drva, a njezin je krov ranije bio pokriven ševarom.
Međutim, upravo se 1709. godine uz nju ili na njezinu mjestu dovršavala nova zidana crkva.
To je još jedan zanimljiv kontrast između tadašnjih dviju crkava: dok se u Gardunu već završavala zidana crkva, vojnićka crkva sv. Jurja još je bila potpuno drvena.
Što je tada posjedovala crkva?
Vizitator je sastavio i popis pokretnih crkvenih predmeta.
Među njima su bile tri misnice – jedna s cvjetovima na žutoj osnovi, jedna stara s crvenim cvjetovima te nova misnica od šarene tkanine s porubom od „lažnog srebra“. Uz njih su se nalazile pripadajuće štole i manipuli.
Popisani su i:
- dvije košulje, pasci i nadglavnici
- ilirski misal i šćavet
- tri oltarne table bez okvira
- jastuk od otiskanog platna
- mjedeni križ s Raspetim
- veliko zvono.
Takvi popisi danas su posebno zanimljivi jer pokazuju koliko je skromna bila materijalna oprema tadašnjih seoskih crkava.
Četrdeset kuća i 247 stanovnika
Nakon pregleda crkve pred generalnog auditora Dumanića došao je svećenik Ante Roguljić, nećak tadašnjeg župnika don Tadeja Roguljića.
Uslijedilo je ispitivanje koje nam donosi niz vrijednih podataka o tadašnjoj župi i njezinim stanovnicima.
Ante Roguljić izjavio je da je njegov stric don Tadej već 13 godina župnik Garduna. Prema tome, župničku je službu obavljao približno od 1696. godine.
Svake godine crkveni prokuratori u ime naroda predlagali su ga splitskom nadbiskupu radi potvrde.
Još su zanimljiviji demografski podaci.
Na pitanje koliko kuća pripada župi, odgovorio je:
„Bilo je 40 kuća…“
Naveo je i 247 duša.
To znači da nam vizitacija iz 1709. pruža jedan od rijetkih brojčanih pokazatelja veličine tadašnje zajednice.
Međutim, stanovništvo nije bilo potpuno stalno nastanjeno na jednom mjestu. Čak 14 od 40 kuća tijekom godine boravilo je čas na ovom području, a čas u Docu u Poljicima.
To je izvanredno važan podatak za razumijevanje stanovništva nakon ratova i velikih migracija s kraja 17. stoljeća. Granice, posjedi i mjesta stanovanja još očito nisu bili potpuno ustaljeni.
„Tri su na granici Turčina“
Možda najupečatljiviji dio cijelog zapisa jest odgovor o položaju pojedinih kuća.
Svećenik navodi da su od 40 kuća:
„tri preko vode, a tri su na granici Turčina“.
Pod „vodom“ se misli na rijeku Cetinu.
Izraz „granica Turčina“ podsjetnik je koliko je politička i vojna situacija početkom 18. stoljeća još uvijek bila prisutna u svakodnevnom životu stanovništva.
Veliki ratovi između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva bili su neposredna prošlost ovih ljudi. Granica nije bila nešto daleko i apstraktno – nalazila se uz njihove kuće i zemljišta.
Župnik je živio od onoga što mu narod dade
Vizitacija daje i zanimljiv uvid u gospodarske prilike.
Župnik nije imao velike i sigurne prihode. Nekada je postojao dogovor prema kojem je svaka kuća trebala davati određenu količinu žita, ali taj se običaj nije dugo održao.
Godine 1709. obvezu su izvršavale samo dvije ili tri kuće.
Svećenik zato kaže:
„Sad svak daje po svojoj volji.“
To je još jedan važan podatak o tadašnjem gospodarstvu. Žito nije bilo samo hrana nego i jedno od osnovnih sredstava kojima su kućanstva podmirivala svoje obveze.
U kombinaciji s popisima desetine iz 1703. i 1704. godine, koji bilježe pšenicu, ječam, raž, proso, zob i pir, ovaj zapis dodatno pokazuje koliko je život stanovništva bio vezan uz vlastitu poljoprivrednu proizvodnju.
Crkvena zemlja ostala je „u granici Turčina“
Još dramatičniji trag tadašnjih političkih prilika vidi se u pitanju crkvenih zemljišta.
Ante Roguljić objasnio je da je crkva prije sklapanja mira posjedovala zemljišta koja joj je narod darovao iz pobožnosti.
Nakon utvrđivanja granice ta su zemljišta, međutim: „ostala u granici Turčina“.
Crkva je s ove strane granice ipak imala oko tri kanapa zemlje, ali ni oko njih stanje nije bilo mirno.
Prema iskazu, zemlju je prisvojio Marko Roguljić, koji je od providura dobio investituru zajedno s ostalim stanovništvom, premda je ta zemlja ranije pripadala crkvi i trebala služiti za njezinu gradnju.
Na pitanje kako je do toga došlo, odgovoreno je da je Marko potajno otišao sinjskom providuru, nakon čega su i pojedini glavari potvrdili da je njegova investitura valjana.
Ovaj mali spor sačuvan u crkvenom dokumentu otvara prozor u mnogo širu temu – raspodjelu i borbu za zemlju nakon oslobađanja kraja od osmanske vlasti.
Spor oko zemlje Ane Roguljić
Vizitacija bilježi još jedan zemljišni spor.
Neka Ana Roguljić ostavila je za svoju dušu i dušu svoje kćeri zemljište u Donjem Docu.
Međutim, prema iskazu svećenika, zemlju nije želio predati njezin nećak Mijo Bertunović iz Donjeg Doca.
Čak i ovako kratka bilješka iz 1709. godine danas je vrijedan trag o ljudima, obiteljskim vezama, zemljišnom vlasništvu i običaju ostavljanja zemlje Crkvi za pokoj duše.
13. srpnja 1709. – veliko okupljanje u Vojniću
Vrhunac pohoda dogodio se 13. srpnja 1709. godine.
Nadbiskup i njegova pratnja ujutro su krenuli prema crkvi u Vojniću.
Njegovi su suputnici najprije dovršili svoje mise, nakon čega se čekalo da se narod okupi.
Zapis izričito navodi da je stiglo mnogo vjernika.
Tada je sam splitski nadbiskup posljednji služio misu.
Prije toga procesionalno je dao odrješenje mrtvima, a zatim je propovijedao, pričešćivao i krizmao narod.
Za Vojnić je to iznimno zanimljiv povijesni trenutak: možemo precizno odrediti dan – 13. srpnja 1709. – kada se pred starom drvenom crkvom ili u njoj okupio velik broj tadašnjih stanovnika, a bogoslužje je osobno predvodio splitski nadbiskup.
Vizitator pritom upućuje i na knjigu krizmanih, što znači da je o ljudima koji su toga dana primili krizmu postojao poseban zapis. Ako je ta knjiga sačuvana, mogla bi biti iznimno vrijedan izvor za utvrđivanje imena tadašnjih Vojnićana.
Nadbiskupove naredbe Vojnićanima
Nakon vizitacije donesene su konkretne naredbe za crkvu sv. Jurja.
U dokumentu se pritom navodi vrlo važan podatak: nadbiskup je čuo da vojnićkoj crkvi pripada 40 kuća.
Za Vojnić je naredio četiri stvari.
Prvo, trebalo je kupiti novu sliku sv. Jurja i njome zamijeniti staru sliku iznad oltara.
Drugo, trebalo je ograditi cijelo groblje drvenim gredama kako životinje više ne bi mogle ulaziti i činiti štetu.
Istodobno je trebalo crkvi pribaviti odgovarajuće zvono.
Treće, nadbiskupu je trebalo dostaviti popis crkvenih dužnika.
I četvrto, trebalo je izraditi kamenu oltarnu menzu, a iznad nje prikladnu ukrašenu stepenicu na koju bi se postavljali svijećnjaci.
Ove naredbe pokazuju da nadbiskup nije samo evidentirao stanje. Vizitacija je služila i kao svojevrsni pregled nedostataka nakon kojeg je lokalnom stanovništvu određeno što mora popraviti i nabaviti.
Naredbe za crkvu u Gardunu
Za novu crkvu u Gardunu naređeno je da se što prije dovrši i pokrije.
Nakon postavljanja krova trebalo je urediti dostojan oltar s potrebnom opremom i stalnim svetim kamenom u kamenoj oltarnoj menzi.
Posebno je upozoreno na oštećeni kalež, koji je trebalo obnoviti jer je zbog njegove slomljenosti pri vrhu postojala opasnost od prolijevanja posvećenog vina.
Trebalo je nabaviti i željezo za pečenje hostija, iznad vrata podignuti prikladan zvonik za veliko zvono te pribaviti kadionicu i lađicu za tamjan.
Crkveni dužnici također su morali biti popisani, a prokuratori zaduženi za naplatu dugova.
Vojnić kakav je izgledao prije više od tri stoljeća
Vizitacija iz srpnja 1709. jedna je od onih povijesnih isprava koje naizgled govore o crkvenoj administraciji, ali zapravo otkrivaju mnogo više.
Pred nama se pojavljuje Vojnić u kojem stoji drvena crkva sv. Jurja, okružena prostranim, ali neograđenim grobljem. U crkvi su drveni oltar, dva svijećnjaka, križ s Raspetim i stara slika zaštitnika mjesta.
Oko nje žive obitelji čiji je život još obilježen ratovima, seobama i novom granicom prema Osmanskom Carstvu. Dio stanovništva seli se tijekom godine između ovog kraja i Poljica. Zemlja je glavni izvor života, ali i predmet sporova. Neke nekadašnje crkvene zemlje preko noći su se našle s druge strane državne granice.
A onda, 13. srpnja 1709., pred tom se skromnom drvenom crkvom okuplja mnogo naroda.
Dolazi splitski nadbiskup, služi misu, propovijeda, pričešćuje i krizma okupljene.
Tri stoljeća poslije upravo nam detaljni zapis njegova pohoda omogućuje da rekonstruiramo jedan od najstarijih tako precizno opisanih dana u povijesti Vojnića.
Dano u pohodu mjesta Gardun, 13. srpnja 1709.
