Povijest župe Vojnić–Gardun: od oslobođenja 1686. do današnje župe
Povijest župe Vojnić–Gardun nije samo povijest dviju crkava. Ona je usko povezana s ratovima između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, velikim seobama stanovništva krajem 17. stoljeća, stvaranjem nove granice, obnovom sela, promjenama crkvene uprave te svakodnevnim životom generacija Vojnićana i Gardunjana.
Današnja župa sv. Jurja Mučenika obuhvaća Vojnić i Gardun, ali put do zajedničke župe trajao je gotovo dva stoljeća. Nakon oslobođenja Cetinske krajine od osmanske vlasti Vojnić i Gardun razvijali su se u različitim crkveno-upravnim okolnostima. Gardun je bio zasebna župa sa svećenicima glagoljašima, dok je Vojnić pripadao župi Turjaci. Tek će se tijekom 19. stoljeća njihove crkvene sudbine postupno povezati.
Crkveni život prije oslobođenja od Osmanlija
Za razumijevanje povijesti župe potrebno je vratiti se u vrijeme prije oslobođenja Cetinske krajine 1686. godine.
Crkveni život na širem cetinskom prostoru teško je stradao tijekom osmanskih osvajanja u 15. i 16. stoljeću. Nestale su stare župe i kapelanije, uništene su brojne crkve, crkvene riznice i arhivi, a katoličko stanovništvo živjelo je u znatno težim okolnostima nego u prethodnom razdoblju.
Ipak, katolički život nije potpuno nestao. Pastoralna skrb nad katolicima Cetinske krajine tijekom osmanske vlasti velikim je dijelom bila povjerena franjevcima. Iz crkvenih izvora iz 17. stoljeća poznato je da su franjevci pastoralno djelovali i na prostoru kojemu je pripadao Vojnić.
To znači da crkvena povijest Vojnića ne počinje tek nakon mletačkog osvajanja. Katoličko stanovništvo i pastoralna skrb postojali su i pod osmanskom vlašću, premda bez stabilne župne infrastrukture kakva će nastati nakon oslobođenja.
Oslobođenje 1686. i velike promjene stanovništva
Vojnić i Gardun oslobođeni su od osmanske vlasti 1686. godine, tijekom Morejskoga rata. Rat i promjena vlasti izazvali su velike demografske promjene u cijeloj Cetinskoj krajini.
Iako je velik dio stanovništva Cetinske krajine nakon rata bio novodoseljen, starije stanovništvo nije potpuno nestalo. Upravo je Vojnić jedno od mjesta na kojemu se može pratiti određeni kontinuitet stanovništva iz osmanskog razdoblja.
Istraživanje povjesničara Marka Rimca pokazuje da je dio starosjedilačkog stanovništva Cetine i Zagore početkom Morejskog rata prešao na mletačku stranu pod vodstvom harambaša, odnosno serdara Matije Nakića i Cvitka Perajice. U početku su bili sklonjeni na područje Labina i Boraje, a potom su zbog ratnih okolnosti preseljeni prema Skradinu, Nadinu i Ravnim kotarima.
Dio tog stanovništva ondje je ostao, ali se znatan broj ljudi nakon završetka ratnih operacija vratio u stari zavičaj. Među prezimenima koja se u izvorima pojavljuju tijekom tih seoba, a poslije ponovno u Vojniću, nalaze se Nakić, Vudrag, Ledenković, Zec, Terzija, Mamić, Bajić, Ljubičić, Strizirep i druga.
Posebno je zanimljiv popis stanovnika koji su se tijekom rata nalazili u Dazlini. U barjaku Marka Vlastelice zabilježeni su Vid Čulinović, Petar Ledenković, Cvitko, Ilija, Martin i Mijo Nakić, Grgo Vudragović te Šimun Zec, za koje Rimac smatra da su vrlo vjerojatno bili iz Vojnića.
Nakon povratka starijeg stanovništva na područje Vojnića doseljavaju se i nove obitelji, osobito iz Bosne i Hercegovine, Duvanjske krajine i drugih krajeva.
Vojnić i Rakićani – dvije zajednice početkom 18. stoljeća
Izvori s početka 18. stoljeća pokazuju da je područje današnjeg Vojnića bilo organizirano kroz dva barjaka.
Jedan je bio Jurčevićev barjak, u kojemu je prevladavalo starije stanovništvo, dok je drugi bio Šipićev barjak, povezan s novim doseljenicima i nastankom zaseoka Rakićani.
U jednom nedatiranom popisu kuća s područja koje su pastoralno opsluživali doseljeni ramski franjevci krajem 17. stoljeća zabilježeno je 29 kuća u Jurčevićevu barjaku i 25 kuća u Šipićevu barjaku.
Ti podaci vrlo dobro pokazuju kako se nakon ratova oblikovao novi Vojnić: uz starije stanovništvo koje se vratilo u svoje selo nastanila se nova skupina doseljenika, a obje će zajednice postupno postati dijelom istoga mjesta.
Gardun nakon oslobođenja – doseljenici i svećenici glagoljaši
Gardun je nakon oslobođenja imao drukčiji razvoj.
Godine 1687. na Gardun se doselilo deset obitelji iz Srijana i deset iz Donjega Doca. Srijančane je predvodio Mate Žuljević, a stanovnike Donjega Doca Stipan Stazić.
S njima su došla i trojica svećenika glagoljaša: don Frane Pavić, don Tadija Roguljić i don Jakov Stazić.
To je iznimno važna okolnost za kasniju povijest župe jer objašnjava zašto je Gardun neposredno nakon oslobođenja imao vlastitu župnu organizaciju, dok je Vojnić crkveno ostao povezan s Turjacima.
Gardun kao samostalna župa glagoljaša
Nakon oslobođenja Gardun je bio samostalna župa, a župničku su službu obavljali svjetovni svećenici glagoljaši.
Godine 1693. kao župnik se navodi don Pavao Žuljević, dok je od približno 1696. godine župnik bio don Tadija Roguljić.
Kada je splitski nadbiskup Stjepan Cupilli pohodio ovo područje 1709. godine, iz ispitivanja don Ante Roguljića saznajemo da je njegov stric Tadija već trinaest godina obavljao župničku službu.
Gardun je tako na prijelazu iz 17. u 18. stoljeće imao razvijeniju samostalnu župnu strukturu od Vojnića.
Vojnić je 1709. još podružnica Turjaka
Vojnić je nakon oslobođenja pripadao župi sv. Ante u Turjacima.
To izričito potvrđuje vizitacija splitskog nadbiskupa Stjepana Cupillija iz 1709. godine. Kada je 11. srpnja, na putu iz Dugopolja prema Gardunu, stigao u Vojnić, crkvu sv. Jurja zabilježio je kao podružnu crkvu turjačke župe.
Taj podatak omogućuje preciznije razumijevanje najranije crkvene organizacije Vojnića. Selo je imalo vlastitu crkvu i zajednicu okupljenu oko nje, ali Vojnić tada još nije bio samostalna župa.
Crkva sv. Jurja i mletački katastar iz 1705.
Cupillijeva vizitacija iz 1709. predstavlja prvi iznimno detaljan opis vojnićke crkve, ali mletački katastar pokazuje da je crkva sv. Jurja već nekoliko godina ranije bila važan dio prostornog i gospodarskog ustroja sela.
U mletačkom katastru Vojnića iz 1705. godine, koji je detaljno analizirao povjesničar Marko Rimac, može se rekonstruirati ukupno 29 starih baština odnosno ždrjebova, uz posebnu zemljišnu cjelinu namijenjenu uzdržavanju crkve sv. Jurja.
Riječ je o važnom podatku. Crkva početkom 18. stoljeća nije bila samo mjesto bogoslužja nego je imala i vlastitu gospodarsku osnovu.
Rimčeva analiza pokazuje i da su se najstarije pravilne baštine nalazile na širem prostoru sjeveroistočno od crkve sv. Jurja, uz rub polja. Položaj crkve tako predstavlja jednu od važnih orijentacijskih točaka za rekonstrukciju izgleda tadašnjeg Vojnića.
Crkva, groblje, kuće, podvornice i oranice zajedno su činili prostor u kojemu se odvijao svakodnevni život sela.
11. srpnja 1709. – nadbiskup Cupilli dolazi u Vojnić
Jedan od najvažnijih sačuvanih događaja iz rane povijesti Vojnića dogodio se 11. srpnja 1709. godine.
Toga je dana splitski nadbiskup Stjepan Cupilli tijekom velikoga pastirskog pohoda Cetinskoj krajini stigao u Vojnić.
Crkva sv. Jurja koju je zatekao bila je vrlo skromna. Bila je u cijelosti sagrađena od dasaka i imala je mnogo prozora.
U unutrašnjosti se nalazila slika sv. Jurja, križ s Raspetim, drvena oltarna menza, dva drvena svijećnjaka i kamena osnova oltara.
Oko crkve se prostiralo veliko groblje. Ono, međutim, nije bilo dovoljno zaštićeno pa su u njega mogle ulaziti životinje.
Nadbiskup nije samo opisao zatečeno stanje nego je naredio konkretne popravke. Vojnićani su trebali nabaviti novu sliku sv. Jurja, odgovarajuće zvono, izraditi kamenu oltarnu menzu te ograditi cijelo groblje drvenim gredama.
Vojnić 1709. – 40 kuća i 247 duša
Cupillijeva vizitacija iznimno je vrijedna jer ne opisuje samo crkvu nego i tadašnje stanovništvo.
Prema podacima koje je nadbiskupu dao don Ante Roguljić, zajednici je pripadalo 40 kuća i ukupno 247 duša.
Četrnaest kućanstava nije tijekom cijele godine boravilo na istome mjestu, nego se selilo između ovog prostora i Doca u Poljicima.
Od ukupnog broja kuća tri su bile preko vode, odnosno preko Cetine, a tri na granici Turčina.
Ta kratka napomena iz vizitacije vrlo slikovito pokazuje kako je izgledao život početkom 18. stoljeća. Osmanska granica nalazila se neposredno uz svakodnevni život stanovništva, obitelji su se još kretale između starih i novih područja, a posljedice ratova bile su itekako prisutne.
Crkvena zemlja i nova državna granica
Vizitacija iz 1709. otkriva i gospodarsku stranu tadašnjeg crkvenog života.
Svećenik nije imao potpuno sigurne prihode. Nekada je svaka kuća trebala davati određenu količinu žita, ali je 1709. tu obvezu izvršavalo samo nekoliko kućanstava. Ostali su, prema njegovu iskazu, davali koliko su sami htjeli.
Još je zanimljiviji problem crkvene zemlje.
Dio zemljišta koje je ranije pripadalo crkvi nakon novoga mletačko-osmanskog razgraničenja ostao je s druge strane granice, na osmanskom području.
Postojao je i spor oko približno tri kanapa crkvene zemlje koju je nakon dobivanja mletačke investiture prisvojio Marko Roguljić.
Kada te podatke povežemo s mletačkim katastrom iz 1705., u kojemu se jasno prepoznaje zemljište namijenjeno uzdržavanju crkve sv. Jurja, dobivamo mnogo potpuniju sliku. Promjena državne granice nije zahvatila samo ljude i njihove posjede nego i imovinu same crkve.
13. srpnja 1709. – veliko okupljanje kod sv. Jurja
Vrhunac Cupillijeva pohoda dogodio se 13. srpnja 1709. godine.
Toga se dana kod crkve sv. Jurja okupio velik broj vjernika. Nadbiskup je služio misu, propovijedao, pričešćivao i krizmao narod, a prije toga dao odrješenje pokojnicima na groblju.
To je jedan od rijetkih dana iz rane povijesti Vojnića koji možemo rekonstruirati s toliko pojedinosti.
Možemo zamisliti tadašnji prizor: drvenu crkvu sv. Jurja, veliko groblje oko nje, kuće raspoređene uz rub polja i stanovnike Vojnića i okolnih krajeva okupljene na nadbiskupovu pohodu.
Crkva sv. Petra na Gardunu početkom 18. stoljeća
Ista vizitacija daje nam detaljan pogled i na Gardun.
Prva crkva sv. Petra nakon oslobođenja počela se graditi oko 1693. godine. U početku je bila skromna građevina od dasaka pokrivena slamom.
Kada je Cupilli 1709. pohodio Gardun, ondje je još postojala stara drvena crkva, ali se uz nju već dovršavala nova zidana crkva.
U staroj crkvi nalazila se slika sv. Petra, slike Blažene Djevice Marije i sv. Magdalene, kamena oltarna menza, mjedeni svijećnjaci i drugo bogoslužno posuđe.
Župa je posjedovala tri misnice, ilirski misal, šćavet, veliko zvono i druge liturgijske predmete.
Nadbiskup je naredio da se nova crkva što prije dovrši i pokrije, da se uredi oltar, popravi oštećeni kalež, nabavi željezo za hostije i kadionica te podigne zvonik za veliko zvono.
1715. – rat ponovno uništava crkve
Razdoblje mira nije dugo trajalo.
Godine 1714. započeo je novi rat između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva. Već sljedeće godine velika osmanska vojska prodrla je u Cetinsku krajinu.
U ratnim događajima 1715. godine spaljena je crkva sv. Jurja u Vojniću.
Stradala je i gardunska crkva.
Posebno je tragično što su na Gardunu samo godinu ranije, 1714., bili podignuti zidovi lađe s vapnenom žbukom i crkva pokrivena ševarom. Već 1715. nova je građevina bila zapaljena.
Crkve koje su stanovnici tek počeli uređivati nakon desetljeća ratova ponovno su morale biti građene gotovo ispočetka.
1718. – nova kamena crkva sv. Jurja
Obnova je započela vrlo brzo.
Kada je nadbiskup Cupilli 1718. godine ponovno obavio pastirski pohod, u Vojniću je već bila podignuta nova kamena crkva sv. Jurja.
Još nije bila potpuno uređena i bila je pokrivena slamom, ali njezina izgradnja samo nekoliko godina nakon razaranja svjedoči o brzini kojom je zajednica obnovila svoje sakralno središte.
Sačuvan je i dojmljiv odgovor stanovnika koji su očekivali da će, kada se mir konačno učvrsti, moći crkvu bolje urediti.
Iste godine, 21. srpnja 1718., Požarevačkim mirom završen je rat između Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva te je potvrđena nova granica.
Vojnić je time napokon ušao u dulje razdoblje mira.
Uređenje crkve tijekom 18. i 19. stoljeća
Nova kamena crkva sv. Jurja tijekom vremena postupno je uređivana.
Dobila je dva oltara i zvonik na preslicu. Postala je trajno sakralno središte Vojnića i zamijenila nekadašnju drvenu građevinu koju je Cupilli opisao 1709. godine.
Kada je biskup Pavao Klement Miošić 1832. godine obavio pastirski pohod, zapisao je da je crkvena zgrada u dobrom stanju.
Gardunska crkva kroz 18. i 19. stoljeće
Crkva sv. Petra na Gardunu nakon razaranja 1715. također je postupno obnavljana.
Godine 1736. dograđena je apsida, a 1741. postavljen je mramorni oltar.
Godine 1795. podignut je zvonik na preslicu i nabavljeno novo zvono, dok je 1823. izmijenjena drvena konstrukcija krova.
Velik potres 1898. godine teško je oštetio crkvu. Krov se urušio, a zvonik je pao.
Temeljita obnova provedena je 1904. godine. Gornji dio zidova srušen je i ponovno podignut, što je prema opisu Splitsko-makarske nadbiskupije i danas moguće prepoznati na građevini. Postavljena je i preslica za dva zvona.
Zvonik je ponovno stradao 1943. godine, a novi je postavljen 1975.
Današnja crkva sv. Petra duga je približno 12 metara, a široka 6 metara. Ima dva oltara: glavni posvećen sv. Petru i drugi sv. Klementu.
Vojnić dobiva vlastitog kapelana
Iako je imao vlastitu crkvu, Vojnić je dugo ostao crkveno povezan s Turjacima.
Važna promjena dogodila se oko 1762. godine. Na zahtjev Vojnićana nadbiskup Dinarić dodijelio im je posebnog kapelana, don Ivana Sučića.
Bio je svjetovni svećenik, a stanovnici Vojnića obvezali su se sagraditi mu kuću.
Vojnić time dobiva vlastitog svećenika, ali još uvijek nije potpuno neovisan o Turjacima.
To potvrđuje i podatak iz 1769. godine, kada je sinjski providur Dominik Pizzomano naredio vojnićkom i triljskom kapelanu da na velike blagdane u svojim mjestima služe ranu misu kako bi potom mogli sudjelovati na glavnoj misi u Turjacima.
Vojnić se tako tijekom 18. stoljeća postupno razvijao od podružnice prema sve samostalnijoj crkvenoj zajednici.
Prve župne kuće bile su skromne pojate
Župna kuća na Gardunu sagrađena je ubrzo nakon doseljavanja stanovništva krajem 17. stoljeća.
U Vojniću je kuća za kapelana podignuta oko 1762. godine.
Te građevine nisu izgledale poput današnjih župnih kuća. Biskup Miošić 1832. godine opisuje ih kao vrlo skromne objekte, zapravo seljačke pojate pokrivene slamom.
Vojnićka kuća poslije je uređivana, ali je dugo ostala prizemna.
Tek je 1984. godine, za župnikovanja don Srećka Franića, obnovljena i nadograđena katom.
Kako su se Vojnić i Gardun povezali u jednu crkvenu zajednicu?
Povezivanje Vojnića i Garduna nije se dogodilo jednom jednostavnom odlukom niti se može svesti samo na jednu godinu.
Važnu prekretnicu predstavlja Organski dekret iz 1849. godine.
Tim je dekretom Gardun sveden na izloženu kapelaniju, dok je Vojnić takav status imao i ranije. Obje su kapelanije stavljene pod nadležnost triljskog župnika.
Proces povezivanja nastavio se sljedećih godina.
Već 1858. godine dokumenti ih nazivaju „ujedinjenim kapelanijama Vojnić i Gardun“.
Naziv „ujedinjene kapelanije“ zadržao se čak i poslije Prvoga svjetskog rata, premda je zajednica imala vlastitog župnika sa sjedištem u Vojniću.
Zbog toga je povijesno preciznije govoriti o postupnom ujedinjenju Vojnića i Garduna tijekom sredine 19. stoljeća, a ne o jednoj godini u kojoj je jednostavno osnovana današnja župa.
Matične knjige – više od tri stoljeća obiteljske povijesti
Jedno od najvećih povijesnih bogatstava župe Vojnić–Gardun predstavljaju njezine matične knjige.
Prema službenom pregledu Splitsko-makarske nadbiskupije, najstarije sačuvane matične knjige sežu do 1708. godine.
U njima su kroz stoljeća bilježeni rođeni i kršteni, vjenčani i umrli stanovnici Vojnića i Garduna.
Danas se matične knjige i njihovi prijepisi nalaze na više mjesta: u župnom uredu, Matičnom uredu Trilj, Državnom arhivu u Splitu i Nadbiskupskom arhivu u Splitu.
Državni arhiv u Splitu u svojoj Zbirci matičnih knjiga za Vojnić čuva, među ostalim:
- MKR 1838.–1873. – HR-DAST-179/827
- MKR 1874.–1900. – HR-DAST-179/828
- MKU 1831.–1880. – HR-DAST-179/829
Za istraživanje povijesti vojnićkih i gardunjskih obitelji upravo su matične knjige jedan od najvažnijih izvora jer omogućuju pratiti pojedine rodove i obitelji kroz više generacija.
Današnja crkva sv. Jurja u Vojniću
Kamena crkva podignuta nakon razaranja iz 1715. služila je Vojnićanima više od dva stoljeća.
S vremenom više nije odgovarala potrebama zajednice pa je u prvoj polovici 20. stoljeća započela gradnja nove župne crkve.
Današnja crkva sv. Jurja Mučenika građena je od 1934. do 1937. godine na mjestu odnosno temeljima prethodne crkve.
Građena je od klesanog kamena i oblikovana u tlocrtu latinskoga križa. Duga je približno 16 metara, a široka oko 8 metara.
Time je nastavljen višestoljetni sakralni kontinuitet istoga prostora.
Na tom je području početkom 18. stoljeća stajala drvena crkva koju je opisao nadbiskup Cupilli. Nakon nje podignuta je kamena crkva, a u 20. stoljeću današnja građevina.
Obnove početkom 21. stoljeća
Početkom 21. stoljeća crkve u Vojniću i Gardunu prošle su kroz veće obnove.
Za župnikovanja don Jure Žure, od 2001. do 2003. godine, u vojnićkoj crkvi izveden je betonski kor, postavljena nova električna instalacija i mramorni pod te ugrađena nova vrata i orgulje.
U istom razdoblju obnovljena je i crkva sv. Petra na Gardunu. Promijenjen je krov, uvedena električna instalacija i vanjska rasvjeta, uređene ograde na stepenicama za kor te obnovljene stare slike sv. Klementa i Gospe sa sv. Petrom.
Kapela sv. Klare u Rakićanima
Treća važna sakralna građevina današnje župe nalazi se u Rakićanima.
Zavjetna kapela sv. Klare sagrađena je 1913. godine, a njezinu su gradnju financirali iseljenici iz Amerike.
Kapela je duga približno sedam, a široka četiri metra.
Ona predstavlja vrijedan trag jednog drugog razdoblja povijesti Vojnića – vremena snažnog iseljavanja, kada ljudi koji su otišli preko Atlantika nisu prekidali veze sa svojim rodnim mjestom nego su novcem pomagali njegov vjerski i društveni život.
Stanovništvo župe kroz stoljeća
Sačuvani podaci omogućuju barem djelomično pratiti i promjene broja stanovnika.
Godine 1709. vizitacija bilježi 247 duša i 40 kuća u zajednici opisanoj prilikom Cupillijeva pohoda.
Gardun je 1832. godine imao 18 obitelji i 96 stanovnika.
Godine 1938. zajednička župa Vojnić–Gardun imala je 1.191 stanovnika.
Prema podacima iz 2001. godine župa je imala ukupno 708 stanovnika, od čega 587 u Vojniću i 121 na Gardunu.
Već usporedba tih podataka pokazuje velike demografske promjene kroz koje je zajednica prolazila.
Više od tri stoljeća kontinuiteta
Povijest župe Vojnić–Gardun ne počinje jednom odlukom o osnivanju župe niti jednom crkvenom građevinom.
Ona je sastavljena od brojnih povijesnih slojeva.
U njoj se susreću katolici koji su na ovom prostoru živjeli još pod osmanskom vlašću, starosjedilačke obitelji koje su preživjele ratove i seobe, novi doseljenici krajem 17. stoljeća, svećenici glagoljaši na Gardunu, franjevci iz Turjaka koji su pastoralno skrbili o Vojniću, skromne drvene crkve, crkvena zemljišta, ratna razaranja i kasnije kamene građevine.
Mletački katastar iz 1705. već bilježi zemljište namijenjeno uzdržavanju crkve sv. Jurja.
Godine 1709. nadbiskup Cupilli zatiče drvenu crkvu okruženu velikim grobljem i zajednicu od 40 kuća i 247 duša.
Samo šest godina poslije, 1715., crkva nestaje u ratnom požaru.
Već 1718. na njezinu mjestu stoji nova kamena građevina.
Tijekom 18. stoljeća Vojnić dobiva vlastitog kapelana, a tijekom 19. stoljeća njegova se crkvena sudbina postupno povezuje s Gardunom.
U 20. stoljeću na mjestu stare crkve podignuta je današnja crkva sv. Jurja.
Ratovi su mijenjali granice, stanovništvo se selilo i vraćalo, župe su mijenjale svoj status, a crkve su gorjele i ponovno se gradile. Unatoč svemu tome, vjerski život oko sv. Jurja u Vojniću i sv. Petra na Gardunu održao se kroz više od tri stoljeća.
Upravo je taj kontinuitet – ljudi, zemlje, crkava, groblja i obitelji čija se imena mogu pratiti kroz stare katastre i matične knjige – jedan od najvažnijih dijelova povijesne baštine Vojnića i Garduna.
Izvori i literatura
- Splitsko-makarska nadbiskupija, Župa sv. Jurja Mučenika – Vojnić–Gardun, povijesni pregled župe.
- Marko Rimac, „Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine“, u: Spalatumque dedit ortum – Zbornik povodom desete godišnjice Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, Split, 2014.
- Josip Ante Soldo, Sinjska krajina u 17. i 18. stoljeću, knj. I., Sinj, 1995.
- Slavko Kovačić, „Vijesti iz crkvenih arhiva o Cetinskoj krajini pod Turcima“, Zbornik Cetinske krajine, knj. 4., Sinj, 1989.
- Stanko Bačić, Visovački franjevci u skradinskoj biskupiji, Split, 1991.
- Fehim Dž. Spaho, „Jedan turski popis Sinja i Vrlike iz 1604. godine“, Acta historico-oeconomica Iugoslaviae, sv. 12., Zagreb, 1985.
- Državni arhiv u Zadru, Mletački katastar, Catastico Voinich et Rachichani, 1705.
- Državni arhiv u Splitu, Mletački katastar, Mape Grimani, karta br. 490 – Vojnić, 1705.
- Državni arhiv u Splitu, HR-DAST-179, Zbirka matičnih knjiga – Vojnić.
- Arhiv Franjevačkog samostana u Sinju, povijesni popisi stanovništva Vojnića i Rakićana s kraja 17. stoljeća.
- Vizitacije splitskog nadbiskupa Stjepana Cupillija iz 1709. i 1718. godine.
