Povijest Vojnića Sinjskog priča je o opstanku, starosjedilačkom ponosu i dubokim korijenima. Dok su mnoga mjesta u Dalmaciji tijekom ratova potpuno izmijenila stanovništvo, Vojnić se ističe kao rijedak primjer mjesta gdje su isti rodovi i prezimena preživjeli stoljeća previranja.

1550. godina: Vojnić kao “Dobro Polje”

Najstariji pisani tragovi o našem selu nalaze se u defteru Kliškog sandžaka iz 1550. godine. Selo je tada nosilo ime Dobro Polje i bilo je dio nahije Sinj.

Zapis otkriva zanimljiv pravni spor: zemljišta u selu bila su zapuštena, pa ih je, prema tadašnjim zakonima, trebalo ponovno “oživjeti”. Tada se pojavio knez Mihovil, sin Radoja Vojihnića, koji je s pratnjom nomada ponudio golemu pristojbu od 10.000 akči kako bi preuzeo posjede. Tim činom Vojihnići (od kojih kasnije nastaje ime Vojnić) postaju lokalni vladari, a selo dobiva svoju utvrđenu društvenu strukturu.

Stanovništvo i knezovi iz 16. stoljeća

Već 1550. godine u selu su postojale 23 kuće, a džemat (zajednicu) su činili ljudi čija imena i danas zvuče blisko (Vukoje, Radosav, Ivan, Marko, Pavle, Vudrak…). Zanimljivo je da se među njima spominje i Hasan, sin Mehmeda, što ukazuje na miješani imenski sustav tog vremena.

Do 1604. godine broj kućanstava raste na 31, a kao nasljednik kneza Mihovila spominje se njegov sin, knez Vuko. Uz žitarice, stanovnici su već tada obrađivali i vinograde.

Čuvari kontinuiteta

Iako se smatralo da je mletačkim osvajanjem Cetinske krajine staro stanovništvo nestalo, Vojnić dokazuje suprotno. Većina pripadnika vojnićkih barjaka iz 1705. godine (poput onog harambaše Jurčevića) bili su starosjedioci.

Posebno su značajni Nakići, koji su zapravo grana plemena Vojnić. Budući da su upravo oni davali knezove selu još od prve polovice 16. stoljeća, često su se zapisivali i pod prezimenom Knezović. Smatra se da je i prezime Žaper također nastalo od ovog starosjedilačkog roda Nakića.

Velika seoba i povratak u zavičaj

Početkom Morejskog rata, starosjedioci Vojnića, pod vodstvom serdara Matije Nakića, prelaze na mletačku stranu. Privremeno su bili sklonjeni na područje Šibenika i Skradina. U vrijednim popisima iz tog vremena (mjesto Dazlina) nalazimo prezimena koja i danas čine jezgru Vojnića:

• Čulinović (Čulin), Ledenković, Nakić, Vudrag, Zec, Mamić, Maleš, Ljubičić, Bajić, Strizirep…

Mletačka Republika toliko je cijenila prelazak Nakića i njihovih 700 obitelji da im je osigurala povlašten položaj, zadržavanje starih posjeda i oslobođenje od teških rabota. Znatan dio tih ljudi vratio se u svoj Vojnić, zadržavši svoje posjede iz osmanskog vremena, čiji su obrisi u zemljišnoj razdiobi vidljivi i danas.