Vojnić na karti 1705. godine: gdje su bile kuće, baštine i zemljišta starih obitelji
Danas Vojnić promatramo kroz ceste, kuće, zaseoke i suvremene katastarske čestice. Međutim, zahvaljujući mletačkom katastru iz 1705. godine moguće je zaviriti u sasvim drukčiji Vojnić – selo prije više od tri stoljeća.
Povjesničar Marko Rimac u radu Ima li u Hrvatskoj open fielda? Zemljišna razdioba u selu Vojnić 1705. godine nije se zadržao samo na pisanom popisu vlasnika. Koristeći izvornu mletačku katastarsku kartu „Vojnić 1705.“ (karta br. 490), rekonstruirao je raspored pojedinih posjeda i baština te ih prikazao na nizu karata.
Te karte omogućuju nam nešto posebno: možemo vidjeti kako je Vojnić bio prostorno organiziran 1705. godine.
Selo nije izgledalo kao današnji Vojnić
Prva stvar koju treba imati na umu jest da tadašnje selo nije bilo jednoliko izgrađeno uz cestu kao suvremeno naselje.
Rimac utvrđuje da je stanovništvo Jurčevićeva barjaka, koje je najvećim dijelom bilo starosjedilačko, bilo koncentrirano sjeveroistočno od podvornica iznad crkve sv. Jure.
Pojedine kuće bile su razbacane dalje prema sjeverozapadu, dok je još jedna izdvojena skupina kuća postojala na krajnjem zapadu sela, ispod brda Trapošnik.
To je iznimno važan opis jer nam daje jednu od najranijih rekonstrukcija stvarnog rasporeda kuća u Vojniću.
Crkva sv. Jurja bila je važna prostorna točka
U Rimčevu opisu položaj naselja određuje se i u odnosu prema crkvi sv. Jurja.
To je posebno zanimljivo kada ga povežemo s vizitacijom nadbiskupa iz 1709. godine koju smo već obradili: samo četiri godine nakon izrade katastra crkva sv. Jurja opisana je kao drvena građevina okružena grobljem.
Dakle, na karti iz 1705. ne govorimo o današnjoj crkvi, nego o prostoru stare vojnićke crkve i naselja koje se oko nje razvijalo.
Dva Vojnića unutar istog starog prostora
Godine 1705. zemljišni prostor koji proučava Rimac podijeljen je između dviju zajednica:
Jurčevićeva barjaka – uglavnom starijeg, starosjedilačkog stanovništva,
i Šipićeva barjaka – novodoseljenog stanovništva iz kojega se razvio zaseok Rakićani.
Rimac naglašava da upravo usporedba tih dviju skupina omogućuje razumijevanje starije zemljišne organizacije. Unatoč različitom podrijetlu stanovništva, kod većine se pojavljuje isti osnovni model: baština od približno 25 padovanskih kampa i podvornica od približno 8 do 9 kampa.
Rakićani su dobili dio starog vojnićkog prostora
Ovdje karta postaje posebno važna.
Rimac zaključuje da je odstupanje od pravilnog rasporeda pojedinih vojnićkih baština najvjerojatnije posljedica toga što je od sela odcijepljen jugoistočni dio, na kojem su naseljeni Rakićani iz barjaka harambaše Šipića.
To znači da se granica novog barjaka pojavila preko starije zemljišne strukture.
Zato neke baštine koje na karti izgledaju nepotpuno nisu nužno tako izgledale prije dolaska novih stanovnika.
„Rasparene“ baštine čuvaju trag te podjele
Najbolji dokaz pružaju posjedi Cvitka Kneževića, Mije Kneževića i Jure Bjališića.
Rimac ih na karti posebno prikazuje kao primjere „rasparenih“ baština.
Dio njihove zemlje završio je kod drugih vlasnika iz susjednog Šipićeva barjaka.
To je vrlo snažan trag.
Katastarska karta tako ne pokazuje samo stanje 1705. godine. Iz nepravilnosti na njoj moguće je rekonstruirati i starije stanje prije podjele prostora između starosjedilaca i doseljenika.
Baština nije bila jedna velika parcela
Kada prvi put pogledamo Rimčeve karte, raspored može izgledati gotovo kaotično.
Parcele jednog čovjeka nalaze se na mnogo različitih mjesta.
Ali upravo je to jedna od najvažnijih karakteristika starog sustava.
Baština nije bila jedan pravokutni komad zemlje.
U pravilno sačuvanim primjerima vlasnik je često imao zemlju raspoređenu na 13 različitih čestica ili lokacija. Rimac upravo tu pravilnost koristi kao jedan od glavnih dokaza da raspored nije nastao slučajno.
Zašto toliko razbacanih njiva?
Logika je bila u raspodjeli kvalitete zemljišta.
Da je jedna obitelj dobila samo zemlju uz kuće, a druga samo udaljenu i kamenitu zemlju, njihova gospodarstva ne bi bila jednaka.
Zato se baština sastojala od zemljišta raspoređenog po različitim dijelovima seoskog prostora.
Na karti zato vidimo duge i uske parcele koje se međusobno izmjenjuju.
Ono što današnjem oku izgleda kao nepraktična rascjepkanost zapravo je ostatak vrlo starog sustava podjele zemlje.
Nakići, Projići i Anići – tri baštine koje se još mogu jasno vidjeti
Jedan od najljepših primjera Rimčeve rekonstrukcije prikazan je u Prilogu 11.
Na karti su izdvojeni posjedi:
Mije Nakića, Ivana Nakića, Stipana Projića, Mate Projića i Frane Anića.
Rimac zaključuje da njihova zemljišta zajedno predstavljaju tri baštine koje se još mogu raspoznati svaka za sebe.
To znači da su se, unatoč nasljeđivanju i podjeli između više ljudi, na karti iz 1705. još uvijek mogli prepoznati obrisi starijih cjelovitih gospodarstava.
Jurčevići i njihova četiri ždrijeba
Druga karta prikazuje posjede harambaše Jure Jurčevića, Filipa Jurčevića, Vida Jurčevića, Ilije Mamića, Grgura Majića te Jozipa i Petra Terzića.
Rimac zaključuje da ti posjedi zajedno predstavljaju četiri baštine odnosno ždrijeba.
Na samoj karti mogu se vidjeti obojene čestice raspoređene kroz različite dijelove zemljišta.
Posebno je zanimljiv slučaj Terzića. Rimac navodi da su Jozip i Petar Terzić zajedno držali oko 26 kampa zemlje, odnosno približno jednu baštinu, ali je njihov posjed bio okupljen na jednom mjestu uz rub središnjeg dijela sela. Za razliku od većine drugih Vojnićana, njihove čestice nisu bile izmiješane s česticama ostalih stanovnika.
To ih čini iznimkom od uobičajenog vojnićkog rasporeda.
Lišnjići, Ovalići, Čuldinovići i ostali – četiri stare baštine
Još složeniju sliku daje skupina koju čine:
Marko Lišnjić, Gašpar Ovalić, Mate Čuldinović, Grgo Čuldinović, Ivan Čuldinović, Mate Bašić iz Zagore, Ivan Sabljić i Pavao Ledenković.
Njihovi brojni, naizgled razbacani posjedi zajedno su činili četiri baštine.
Rimac pritom utvrđuje da su Lišnjić i Ovalić držali jednu baštinu, dok su preostale tri bile podijeljene među drugim vlasnicima. Ledenkovićeva zemlja bila je većim dijelom grupirana ispod njegovih kuća, dok su čestice ostalih vlasnika bile raspršenije.
Karta zato omogućuje doslovno vidjeti proces kojim se nekada jedinstveno gospodarstvo tijekom vremena dijelilo među više ljudi.
Vudrag, Grubišić, Varivodić, Strizirep, Malešević i Župarić na zapadu
Posebno zanimljiv za povijest zapadnog dijela sela je Prilog 10.
Rimac na istoj karti izdvaja posjede:
Ante Grubišića, Grge Vudraga, Petra Župarića, Ivana Maleševića, Mije Varivodića i Šimuna Strizirepa.
Njihovi su posjedi činili tri baštine.
Na izvornoj rekonstrukciji mogu se vidjeti i konkretni zapisi poput Greorio Vudragouich q:m Zuanne, odnosno Grgur Vudragović, pokojnog Ivana, kao i oznake njegovih kuća i vrta.
To je upravo ona razina detalja zbog koje je karta toliko vrijedna: iza današnjeg prezimena možemo naći čovjeka čije su kuća, vrt i zemljišne čestice uneseni u katastar prije više od 320 godina.
Zapadni dio sela bio je prostor širenja
Rimac preko podvornica uspijeva rekonstruirati i smjer širenja naselja.
Jurčevići su 1705. imali kuće na zapadu. Filip Jurčević bio je izdvojen prema sjeverozapadu uz rub krčevine, dok su Jure i Ilija bili zapadnije.
Ali ista je obitelj istodobno zadržala starije zemljište na Poklonju i iznad njega.
Rimac iz toga zaključuje da su njihovi preci ili prethodni posjednici prvotno stanovali na sjeveroistoku sela, a tek su nakon širenja Vojnića prema zapadu ondje podigli nove kuće i stvorili nove podvornice.
Sličan razvoj moguće je rekonstruirati kod Varivodića i Bajića.
To nam daje vrlo zanimljivu sliku razvoja Vojnića:
staro središte → širenje prema zapadu → krčenje nove zemlje → gradnja novih kuća → stvaranje novih podvornica.
Trapošnik je važan orijentir
Za zapadni dio sela posebno je važan Trapošnik.
Rimac izričito navodi da je izdvojena skupina kuća bila na krajnjem zapadu Vojnića ispod brda Trapošnik.
Kasnije govori i o stvaranju novih podvornica na krčevinama pod Trapošnikom i na Prisoju.
To pokazuje da Trapošnik nije samo stari naziv zemljišta nego važan topografski orijentir za razumijevanje širenja naselja.
Poklonj čuva trag starijih kuća
Jednako je zanimljiv Poklonj.
Rimac pokazuje da su pojedini vlasnici sa sjeveroistoka uz podvornicu imali nekoliko čestica u dionici Poklonj. Kada se te površine zbroje, često daju približno standardnih 8 do 9 kampa podvorničke zemlje.
Još važnije, pojedine obitelji koje su se kasnije preselile prema zapadu zadržale su podvornice i zemlju na Poklonju.
Zbog toga Poklonj postaje svojevrsni trag starije faze naselja.
Kuća, sjenik, staja, gumno i vrt
Na Rimčevim reprodukcijama katastarskih podataka pojavljuju se i talijanske oznake koje nam govore što se nalazilo na pojedinoj čestici.
Primjerice, uz neke vlasnike nalazimo:
casa – kuća
fenil – sjenik
stala – staja
ara – gumno
horto / orto – vrt.
Kod Ilije Mamića, primjerice, na karti stoje oznake casa, fenil, horto, dok se kod drugih pojavljuju kombinacije kuće, sjenika, staje, gumna i vrta.
Kod Petra Terzića nalazimo oznake kuće i vrta te sjenika i gumna.
Dakle, katastar ne pokazuje samo njive.
Na pojedinim mjestima možemo prepoznati gospodarski sklop vojnićke obitelji početkom 18. stoljeća.
Podvornice su na karti posebno vidljive
Rimac je napravio i posebnu rekonstrukciju podvornica u oba barjaka.
U Prilogu 14 podvornice su označene žutom bojom, dok su položaji kuća dodatno označeni uz rubove tih zemljišta.
Rezultat je vrlo upečatljiv.
Na karti se jasno vidi da podvornice nisu nasumično razbacane po cijelom polju. Velik dio njih prati rubove obrađenog zemljišta uz područja stanovanja.
To se potpuno uklapa u njihovu funkciju: bile su to intenzivno obrađivane i gnojene njive povezane s kućanstvom.
Karta pokazuje da stari Vojnić nije bio malen
Kada se pogleda čitava rekonstrukcija, posebno iznenađuje prostorna razvučenost zemljišta.
Sjeverno i središnje područje sastoji se od guste mreže uskih čestica. Prema jugu se pojavljuje dugačak niz zemljišta, a zatim ponovno veća skupina parcela.
Takva struktura pokazuje da se život sela nije odvijao samo neposredno oko kuća.
Vojnić je bio gospodarski prostor sastavljen od kuća, vrtova, podvornica, oranica, krčevina, pašnjaka i udaljenijih zemljišnih dijelova.
Karta iz 1705. zapravo čuva nekoliko vremenskih slojeva
Najvažnija stvar koju treba razumjeti jest da karta ne prikazuje samo jednu godinu.
Formalno prikazuje stanje 1705.
Ali u njezinu rasporedu Rimac prepoznaje mnogo starije strukture.
Baštine od približno 25 kampa, raspodjela na 13 dijelova, stare podvornice i „rasparene“ baštine na granici dvaju barjaka upućuju na zemljišnu organizaciju koja je postojala prije mletačkog osvajanja.
S druge strane, krčevine i nove podvornice na zapadu pokazuju kasnije širenje sela.
Zato na jednoj karti zapravo gledamo više povijesnih slojeva Vojnića
To je sada najzanimljiviji mogući nastavak.
Zemlja kao dokument
Mletački katastar iz 1705. godine pokazuje da povijest Vojnića nije zapisana samo u knjigama, crkvenim maticama i starim ispravama.
Zapisana je i u obliku zemljišta.
Uske njive, podvornice, stare baštine, krčevine pod Trapošnikom, zemljišta na Poklonju i nepravilnosti nastale stvaranjem Šipićeva barjaka zajedno pričaju priču o tome kako se selo razvijalo.
Na Rimčevim kartama možemo pratiti Nakiće, Projiće, Aniće, Jurčeviće, Mamiće, Majiće, Terziće, Lišnjiće, Ovaliće, Čuldinoviće, Vudrage, Grubišiće, Varivodiće i druge tadašnje stanovnike.
Njihove kuće odavno su nestale ili su zamijenjene novima. Zemlja je podijeljena među mnogim generacijama.
Ali osnovni nacrt starog Vojnića ostao je sačuvan na karti iz 1705. godine.
I upravo nam ona danas omogućuje da nakon više od tri stoljeća ponovno pokušamo odgovoriti na jednostavno, ali fascinantno pitanje:
gdje su živjeli i gdje su zemlju obrađivali stari Vojnićani?
